NULTA GODINA – Varijacija uz još jednu neobilježenu godišnjicu

Budući da se radi o nesretnoj zadatosti, otud i ove godine neće se promijeniti mnogo u pogledu 170. godišnjice koja je tako bitna da bi se morala upisati u svako desetljeće s brojkom sedam na kraju. Te je 1847. Vuk Karadžić štampao prijevod Novoga zavjeta, Đuro Daničić izdao “Rat za srpski jezik i pravopis”, Njegoš objavio „Gorski vijenac“, a Branko Radičević objavio “Pesme”. Samo pobrojana, ovako redom, ova četiri djela objavljena u samo jednoj godini neshvatljive eksplozije stvaranja, dovoljna su da svatko s dva zrna soli u glavi zastane zapanjen nad predočenim

Piše: Đorđe Matić (Prosvjeta)

Godine koje završavaju brojkom sedam iz nekog razloga uvijek imaju u sebi i bitne, upravo ključne godišnjice. Zašto je to tako nećemo ulaziti jer to ne bi išlo ili bez mistifikacije ili bez silaženja u neke “kabalistički” zatvorene i mutne predjele, ali neobičnost i tajnovitost te činjenice ostaje pa nam je za njom baš u ovoj godini krenuti. Veliki svijet tako obilježit će između ostalog svoje dvije, isto tako velike godine – godine autentičnih revolucija. Prvo one Lutherove – kad je u oktobru 1517. njemački teolog po predanju prikucao svoj Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum – 95 teza na vrata crkve u Wittenbergu, prvu grudu koja će pokrenuti lavinu protestantske Reformacije i iz nje čitav Zapadni svijet. A onda, istoga mjeseca (po starom kalendaru, u nas novembra) 1917., u Petrogradu će jedna pobuna i prevrat – doslovno: переворот – započeti novo, strašno i sjajno doba, i istovremeno završiti dio drugoga procesa od četiri stotine godina. Interesantno, Lutherovo učenje u sebi ima koncept “predestinacije”, a Lenjinova ideologija (religija?) “logičku determinaciju”. To neće biti slučajno.

To je politička povijest i ideologija. U kulturi pak, onom njenom interesantnijem dijelu koji je izdigao takozvanu popularnu kulturu u visoku, ove godine slavi mnogo svjetlije – 50 godina od hipijevskog “Ljeta ljubavi” i isto toliko od pojave Sgt. Peppera Beatlesa, prvog konceptualnog albuma u povijesti. O svemu tome piše se dakako naširoko, snima, evocira, reinterpretira, govori.

A “mi” u svemu tome? Sa samima sobom i vlastitom kulturom?

Pa kao i u svemu ostalom, kako drugo. Stiješnjeni (kao i uvijek!) i izgurani, posvađani i mali, stojimo tako između velikih datuma velikih sila, njihove samosvijesti i moći, i ne vidimo više svoje datume dobro. Ni onda čak kad su nas ti datumi formirali ne manje od značajnih dana velikih kultura i takve determinacije koja se širi i određuje sve na svakoj strani globusa. Naprotiv. U pravu je zato ovih dana bio kritičar Aleksandar D. Kostić, kad je o još jednoj važnoj godišnjici – pola vijeka antologijskog filma “Kad budem mrtav i beo” Žike Pavlovića, napisao kako “mi u našem provincijalnom lokalu s uobičajnom nehajnošću baratamo vlastitom tradicijom i baštinom”, dodavši da se pokoji takav datum obilježava “po inerciji” i – pogađajući time suštinu – “u globalnom duhovnom poretku na koji smo se odavno i isuviše lako navikli”.

Nije ovakva nesvijest ni nerazumljiva uvijek. Budući kulturni međaši kod nas stalno stoje odozgo pritisnuti onima povijesno-političkim i ideološkim, a šire kao dio povijesti pak beskrajnih i silnih diskontinuiteta i lomova, rušenja i preteškog ponovnog sastavljanja, uništavanja ili, gore, nepopisivanja, nedostatka kronologije i osnovnih materijalnih dokaza i baštine, ovdje se nikada nije dobro ni razvila ta svijest o važnosti datuma. A nije ni mogla jer najčešće, pojedinačno pa i opće, naprosto nismo ni znali ni lako saznavali kad se što uopće dogodilo.

Petar II Petrović Njegoš

U tom problemu, uvijek mi se javi kao intelektualna i vizualna metafora jedan televizijski intervju s Danilom Kišom u kojem on istinskim žarom i humornom fascinacijom podjednako, govori o Krležinim “sinoptičkim tablicama” iz čuvenog predgovora o Kranjčeviću iz 1931. Krleža je postavio u toj razornoj fusnoti paralelno i jednostavno datume i tendencije u našoj književnosti naspram evropske. Zapanjenost koja se javlja kod čitanja tih diskrepancija upravo pojačava kronologija, konkretnost i nemilosrdnost brojeva. To, takva konkretnost ono je što je uzbudilo Kiša između ostaloga (kao što je i moralo baš i samo njega kao jedinstvenog “pjesnika strašnih brojeva”). Kiš je u tome osjetio metaforu nedostatka, nedostajanja fiksiranja važnih godina u kulturi, onako kao što je činila i čini ideologija spram političke povijesti (uostalom: 1389., 1463., 1804., 1914., 1918, 1941, 1945, 1991…).

Budući da se radi o nesretnoj zadatosti, otud i ove godine neće se promijeniti mnogo u tom pogledu – iako je u pitanju godišnjica tako bitna da bi se morala upisati u svako desetljeće s brojkom sedam na kraju. Stotinu i sedamdeset je godina prošlo od 1847. – vremenskog razdoblja u koji je stalo toliko da bi se moglo nazvati “nultom godinom” suvremene nacionalne kulture:

Vuk Karadžić u Beču štampa svoj prijevod Novoga zavjeta.

Đuro Daničić, Vukov najvažniji adept, izdaje “Rat za srpski jezik i pravopis”, prvu lingvističku polemiku s pozicije Vukove vizionarske i na kraju pobjedničke ideje o narodnome jeziku.

Njegoš objavljuje Gorski vijenac, vjerojatno najveće poetsko dostignuće našega jezika, do danas.

Branko Radičević, mladi romantik i također Vukov sljedbenik, objavljuje “Pesme”, poetsku zbirku kojom će postati sam simbol srpskih romantičara.

Samo pobrojana, ovako redom, ova četiri djela objavljena u samo jednoj godini neshvatljive eksplozije stvaranja, dovoljna su da svatko s dva zrna soli u glavi zastane zapanjen nad predočenim.

Naravno, u toj našoj Annus mirabilis, a godinu prije nego će nasilje socijalnih revolucija zapaliti Evropu – iako su u samo jednoj godini na svijet došla ovakva remekdjela, jasno da se radilo o kulminaciji više stoljeća stremljenja, muke, padova i tako sporog i teškog uzdizanja. Također, a manje vidljivo je što se radilo o vrhuncu procesa i dijalektike gdje su ova četvorica najvećih izašli kao pobjednici – po čuvenoj Newtonovoj izreci – stojeći “na ramenima giganata”, tolikih malo ili nikako poznatih prethodnika koji su sami i raspršeni, plašeni i bijeni, vodili bitke za jezik, pravopis, za pismenost – za samu civilizaciju – u okolnostima strašnim i dugo vijekova neljudskim. U isto vrijeme, četvorica pobjednika nisu slučajno bili to što jesu i, gledajući njihovu determiniranost, nečuvenu hrabrost, odrješitost i nadarenost bez precedenta, vjerojatno bi trijumfirali na kraju – svemu usprkos. Sva četvorica – ljudi od integriteta, svi krajnje invidue, a opet povezani međusobno i neraskidivo, kao i što su itekako znali izabrati druge ljude koji će po svojim bilo osobinama, bilo pozicijama u društvenoj hijerarhiji biti ključni za provođenje i ostvarivanje istinskog obrata – u smislu potonjega, najrazvidnije govori Vukovo prijateljstvo i suradnja s Kopitarom, povezanost koja će roditi najljepše bratstvo naših kultura, divnu vezanost između dvojice velikana različitih porijekala.

Bez obzira takvu snagu ovih ličnosti, svejedno je razvidno tko je primus inter pares među njima: Vuk je istinski revolucionar, rođeni borac, hercegovački tvrdoglav i nesalomljiv, inadžija i buntovnik. I koliko god bio takva izrazita individua, on je (baš i po tome!) upravo predstavnik i baštinik osobina svoga naroda – naroda malog, ali koji po sposobnostima, bistrini, stvaralačkom geniju i, iznad svega, izdržljivosti i želji za opstajanjem u strašnom vremenu nije zaostajao (iako u svemu drugom jest!) za najvećima.

O tome, takvom paradoksu i sprezi osobina, pored biblioteke stručnih, lingvističkih, sociokulturnih i povijesnih radova napisanih o toj vjerojatno ključnoj figuri naše kulture, vjerojatno najbolje, svakako najljepše tekstove napisao je sam Andrić – figura po temperamentu u gotovo apsolutnoj suprotnosti revolucionaru iz Tršića, ali koji je u tekstu “Vuk, reformator”, kao dijelom jednog nevelikog a čarobnog ciklusa o Vuku, ispisao skoro sve potrebno da bi se u svojoj samoj biti razumjela ta i takva pojava kao što je Vuk Stefanović Karadžić.

“…Pak ću moj maternji jezik onako pisati,
kao što ga milioni duša govore”
(Vuk Stefanović Karadžić)

Daničić, taj “prvi apostol” Vukov, prvopozvani, sasvim određen figurom reformatora nastavlja širenje “nove vjere” fantastičnom, i reklo bi se potpuno “nenaškom” marljivošću, radnom etikom uzorno germanskom, te praktičnom primjenom Vukovih principa i postavki. Gornja analogija u kršćanskom ključu nije slučajna niti ironična. Daničić, bez obzira na svoju neovisnost i znanstvenu i intelektualnu visoku osposobljenost, nastupa “prozelitski”, strukturirajući u nauci i praksi zasade svoga učitelja, što znači da je, dakako, sve ubrzo “nadraslo” granice i pitanja samoga jezika i pravopisa i dobilo odmah šire društvene i idejne, ideološke implikacije. Bečki književni dogovor 1850., čiji je Đuro jedan od potpisnika, metafora je gornje teze.  Daničić je istinski posvećenik Vukovog učenja: ”Vuk nije življeo niti živi za svoj vijek, nego za vijek drugi što nastaje; za to ga njegov vijek i ne razumje, za to ga njegov vijek progonjaše”, piše u samom “Ratu za srpski jezik i pravopis”. Evo ga – to je Daničić kao Vukov “Sv. Pavle”, s tonom upravo religioznim i Vukovom figurom što ima eho gotovo mesijanski.

No, ako napustimo ove visokoparnosti i spustimo sve pak na razumnu, “svakodnevnu” a zapravo suštinsku razinu, možda ćemo iza i izvan toga naći nešto zapravo važnije. Tako ovaj nekadašnji (!) Đorđe Popović, što je uza svoju “konverziju” izabrao i uzeo novo ime i postao Đuro Daničić (evo, opet Savle/Pavle nijansa), omogućio je svojim radom i reformu latiničnog pisma – ovoga kojim pišem upravo. Uveo je novo slovo (zbog ujednačenosti s ćirilicom) – grafeme Đ i đ, i time omogućio da danas, bez digrafa, bez kompromisa i posebnim, preciznim znakom – napišem svoje ime.

Branko Radičević

Ta “upotrebna vrijednost”, ova mala i jednako silno važna promjena, nešto što poput stotina drugih sličnih čestica oblikuje život na nevidljiv a prisutan način, što oblikuje čovjekov identitet na razini kojoj ne može doskočiti nijedan razbijač identiteta, ima naročitu diskretnu ljepotu. Njen dio, a kao dio iste, mnogo veće i jednako skrivene građevine, bio je i jest i Branko Radičević. Da, lirik i romantičar par excellence, “prvak i prvenac naš”, kako je napisala Isidora Sekulić – ali što je to prema načinu na koji se Brankova posveta Mini Karadžić, Vukovoj kćeri naravno, kao nježan korijen uhvatila da bi ostala tvrdoglavo i izrasla, procvjetala 130 godina kasnije, također u godini s brojem sedam, 1977., sad ijekavizirana i otpjevana u onom čarobnom trenu, isto takvim glasom, ljepotom lica pjevača i divnom muzikom, tonom koji je tada kao nikad spojio najljepše i najčistije mlade struje čitave jedne zemlje što su se prožimale i svijetlile u svojem sretnom naponu:

Pevam danju, pevam noću,
Pevam, sele, što god hoću:
I što hoću, to i mogu;
Samo jedno još ne mogu…”

Sve do nove, melodijske kulminacije koja je uzdizala kao ništa drugo ni prije ni poslije, melodije i riječi tek neznatno radi metra prilagođene:

Kad si zvijezda, sele moja,
Da si među zvjezdicama,
Među svojim, sele moja,
Među svojim sestricama…”

Nakon takvoga vrhunca, nakon toliko svjetla, moglo je jedino zamračiti – i Brankov život (i Minin), i ono sve što je 130 godina kasnije živjelo u trenutku kad je ponovo rođena pjesma davno umrlog nježnog srpskog romantičara.

“….onaj danas u Slavena ljepše piše ko prostije piše”
(Đuro Daničić)

Njegoš, kao pojava potpuno drugačija i izdvojena u svemu pa tako i tome, naravno ne drži se gotovo nimalo gornjega nauka i Daničićevog sabijanja Vukova nastojanja u jednu “formulu”.  Njegoš je izmislio svoj vlastiti jezik, spojen i sašiven od suprotstavljenih materijala, i njemu reforma skoro da “nije ni trebala”. Zanimljivo je u tome koliko je upadljivo uzdržan i nekako čudno i isuviše uljudan kad spomene Vukove ratove s kompletnim političkim, religioznim i kulturnim “establišmentom” u Srbiji i u preku, u pismu iz iste 1847. i baš oko Vukova prijevoda:”Ja bih veoma rad bio da se nije opoločila srpska jerarhija na Vaš prevod Novoga Zavjeta.”, ograđujući se i žaleći kao i obično da “u tome poslu ne ima se rašta moje mjenije tražiti (…)”.

Ali ako nam se dopustila ova sitna implicirana naznaka kritike, onda se suprotno tome možemo vratiti na najbitnije – na točku gdje se to “mjenije” genijalnog pjesnika uistinu može i mora tražiti. Kao i sve velike knjige, i Gorski vijenac – štampan ne samo iste godine kao i Vukov Novi zavjet nego u istoj “štampariji jermenskog manastira” u Beču (!) – ta trajna i nedokučiva pjesnička misterija, jednako kao i ljudska, pjesnikova – mijenja onako kako se mijenja vrijeme, a s njime i naša percepcija. Tako ona, ako je sposobna i dostojna, okreće se svaki put toj neusporedivoj poetskoj građevini nalazeći ono što joj treba u datom vremenu – svaki put jedan citat, ranije nezamijećen, sakriven, što je čekao na svoj čas.

Đuro Daničić

Ovo vrijeme u kome se nastavlja i pojačava neshvatljivo gibanje miliona nesretnika s dvije strane svijeta koji da bi izvukli živu glavu pokušavaju da se na najrazličitije, često teško predočljive načine dokopaju sretnijih zemalja ili bar mirnijih krajeva, podsjetilo me kao što me uvijek podsjeti na iste redove. Otkrivene nakon mnogo ponovnih i opetovanih čitanja, i uz (kišovski) “gorki talog iskustva”, a unatoč toliko razvikanijoj suvremenoj literaturi na tu, možda ključnu temu današnjice, u trenutku kad novi zidovi i nehumanost niču spram još jednoga egzodusa. 170 godina unazad, surovi i plahi vladar sićušne zemlje, pored svega drugog uspio je uočiti i onda zaustaviti u stihu još nešto. U sceni na početku Gorskog vijenca, Crnogorci hoće da pucaju na ptice u letu (Vukota Mrvaljević:“Doleće ni jato jarebicah”), a Njegoš umjesto pojedinačnom liku daje, silno fascinantno, riječ i reakciju grupi, svima zajedno (“svi iz grla poviču”). Ovo ne može biti slučajnost pred nevjerojatne stihove kojima prvo pjevanje završava:

“Puštite ih, amanat vi božji,
jere ih je nevolja nagnala,
(…)
utekle su k vama da uteku,
a nijesu da ih pokoljete.”

U 1847., godini što je temelj i jedan od apsolutnih vrhunaca naše kulture, izgleda da su sakriveni i trag i zasadi nečega jednako važnog – ili važnijeg – humanog, općeljudskog. Slabo smo i to primjećivali dosad i još slabije za tim išli, očito je, iz svega. Čudo nastalo te neobjašnjive godine, pokazuje nam kako da  napokon počnemo.

Oglasi