NAŠA UTOPIJA JE PROŠLA: Spremni smo ratovati samo za uspomene

Piše: Andrej Nikolaidis

Ja vam, da prostite, ne vjerujem u priče o čistoti početka. Tačno je, kao što kaže prljavi, ogavni starac u Noeinom “Nepovratno”, da vrijeme sve kvari. Da: vremenom sve biva još gore. Ali ono što je sklono kvarenju nije nužno u početku dobro. Sve je loše već na početku.

NA POČETKU

Ne vjerujem, takođe, ni u priče o mudrostima koje, iz svoje navodne čistote, izgovaraju djeca. Otud, sa izuzetkom Limenog doboša, ne volim ni knjige u kojima pisci uzimaju glas djeteta.

Svakako da je bilo pametnije djece od mene. Moguće da su ovim svijetom hodali neki trogodišnjaci koji su imali nešto važno da kažu. Ja sam kao mali isključivo mlatio gluposti. Konačno, naviku da govorimo gluposti povučemo iz djetinjstva, i ona ostaje sa nama i u takozvanom zrelom dobu, sve do smrti. Čovjeku je teško naći utjehu pred spoznajom da će do kraja pisati i govoriti stvari koje bi najmudrije bilo ne reći. Nedovoljna je utjeha čak i to što tek rijetki prije nego izdahnu uspiju izgovoriti jednu jedinu, ne nužno mudru, nego tek ne-glupu rečenicu.

Dok sam bio dijete, a moje djetinjstvo kao da je trajalo sve do prvog dana rata, godina mi se činila dugom kao vječnost. Jednom sam video oca kako ispred kuće u Ulcinju sadi mladicu masline. Obigravao sam oko krhkog pruta i odlučio da zauzmem pragmatičnu poziciju, pa sam oca pitao kada ćemo sa budućeg stabla ubrati prve masline.

“Za deset godina”, rekao je otac. Mogao je isto tako reći i “nikad” – jednako bi mi se blizu učinilo. Ali od tada sam godinu zamišljao kao stablo masline. Onako kako je to stablo raslo, tako je godina prolazila. Tiho i sporo, primjetno samo za uporno i strpljivo oko.

Danas mi godine ne prolaze: one padaju kao stabla, ali ne maslinova, nego ona debla u sjevernim šumama, koja su jednoga trenutka pod nebom, a već sljedećeg pod drvosječinim nogama. Od njihove moći ne ostane ništa, osim drhtaja vlažne zemlje, kada padnu na nju.

Godine mi, kažem, danas padaju kao posječena stabla. I zalud glas koji viče čuvaj!: one uvijek padaju na mene. Padaju, i boli. Moguće da je to: koliko nam je rana nanijelo, najbolji način za mjerenje vremena.

Zašto ne baciti časovnike, zašto iz svih digitalnih naprava ne izbrisati brojke koje označavaju protok vremena? Jer svi časovnici mjere samo vrijeme stvari: neki apstraktni entitet kojim mjerimo život, iako on protiče mimo života, entitet sterilisan i konzerviran. Ljudsko je vrijeme nešto posve drugo: ono ne teče ravnomjerno, ne postoje dva ista minuta ili sata, a jedina mu je prava mjera pustoš koju ostavlja za sobom.

ZDANJE OD RUŠEVINA

Istorija je neprekinuti niz katastrofa – volja vam brodoloma, volja vam lavina… – u kojem ništa nije manje važno od toga hoće li Andrej Nikolaidis potonuti ili biti zatrpan. Satisfakciju od istorije mogu očekivati samo nadmene budale – običan mali čovjek je u svakom poslu sa Istorijom uvijek na gubitku.

Ne znam mnogo, ali jedno znam dobro: ako bih stradao u oružanom sukobu u kojem lokalno stanovništvo pokušava riješiti neka od otvorenih pitanja iz prethodnih 5 000 oružanih sukoba koje su vodili, bio bi to mali korak unazad za čovječanstvo, ali veliki za mene.

Pa ipak, to zdanje od ruševina, ta prošlost sazdana od katastrofa,sve je što imamo.

Benjamin u drugoj povijesno-filozofskoj tezi kaže ovako:

Među najčudnije osobine ljudske ćudi, govori Lotze, ubraja se uz toliko sebičnosti u pojedinostima opća odsutnost zavisti prema budućnosti. Refleksija uči da je naša slika sreće potpuno određena vremenom u koje nas je doveo put vlastite egzistencije. Sreća koja u nama može pobuditi zavist postoji samo u zraku koji smo udisali, s ljudima s kojima smo razgovarali, sa ženama koje su nam se podale. Drugim riječima, u predodžbi sreće neumitno titra i predodžba izbavljenja. Tako je i s predodžbom prošlosti koja je predmet povijesti. Prošlost sadrži vremenski indeks koji upućuje na izbavljenje”.

Naša utopija neće doći: ona ne stoji u nekom budućem vremenu. Naša je utopija već okončala, bilo je to 1989. Kada zamišljamo bolji svijet, mi ga se zapravo sjećamo. Mi nemamo u što položiti nade, osim u ono što je bespovratno prošlo.

Nemamo se čime podičiti, osim onim što je sa takozvane istorijske pozornice ispraćeno uz zvižduke i porugu – kao kroz maglu se sjećamo da su neki od tih zvižduka ispaljeni iz naših usta. Nemamo izbora nego još jednom uložiti sve u partiju karata koja je već okončana, u ruku koju smo već izgubili. Potpuno ravnodušni spram budućnosti, sreću tražimo u onome što je minulo.

Nikakvo nas bolje sutra ne interesuje: spremni smo ratovati još jedino za uspomene.

Bolje sutra je već palo, kao crveni hrast.

(Žurnal)

Oglasi