Drago Orlić in extremis

Piše: Nenad Popović

Pjesnik Drago Orlić napisao je svoju najbolju knjigu, zove se Escherichia Coli. Sastoji se od pedeset i četiri pjesme posvećene bolesti koja ga je spopala i zamalo ubila. Osim što su ošamućujuće, one su kronologija jednog strašne oboljenja i agonije,  epsko djelo par exellence – i kakvo se rijetko viđa.

Addio, dakle, svi oni veseli Orlići iz knjiga koje je pisao. Odmah na početku udarac u glavu: Preda mnom crna rupa, škulja, tonem u taj san mekih rubova, u smrti se razmnožavam, recikliram, neželjeno nježno. Pa ako je to smrt i nije tako strašna… Uporna je infuzija, kap po kap, pučki rečeno: vrag te uzima… Iako sam kužan, patim, ali otpor joj ne pružam, patnju joj nisam dužan, neka sam joj ružan. Ulijeće u me kao plima… Obuzme me, oduzme me, zbogom romanse ljubavne, ostaje u pepelu samo ekstrakt boli, užitak zatomljuje E. coli.

  1. coli je jedna od najopakijih ljudskih zaraza, a slična je sidi ili Parkinsonovoj bolest jer izaziva najteže patnje pri puno svijesti. Drago Orlić s njom vodi dvoboj sa spuštenim mačem, dok bitku za vlastiti život promatra samo kao onu koje vode sestre i liječnici u Općoj bolnici Pula. Njima, njihovoj bitki on, između ostalog, piše odu bez premca. Kako mu stavljaju kanile, kako ga bude praktički iz smrti, bdiju nad njim, kako si nešto pjevuše dok je on u komi, kako ga peru, tjeraju da u dobrim časovima normalno jede, da se sam opere. Orlić zbirku i zaključuje stihom mojim medicinarkama ovom pjesmaricom šaljem ruže.

Sve ostalo u  knjizi je razgovor s crijevnim nametnikom, „njom“, „gospom“ koja ga ponižava do u beskraj. Portretira je: Na prstima me danonoćno uhodi, ona živi u meni, živi u svima nama (ne bi čovjek rekao, svatko ima svoju Escherichiju coli, tamo negdje od urina do čmara)… U zasjedi čeka, milenijima ako treba. Zapravo je tu doseljena, još  od pretpotopnih vremena čovjekova praskozorja, davno prije Boga.

Ako sam dobro pročitao, bolest je Dragu Orlića smrtonosno napala tri puta, u brzim sekvencijama, kao rafalima. On to protokolira kao potonuća u smrt te opetovana polaka, bunovna vraćanja s crte smrti. O kojoj primjećuje da ona i nije crta, jer između života i smrti on je tonući u smrt nije našao: Kazaljke se okreću natrag. Da li postojim? Vrata pakla nemaju prag.

Kozmos ovih pjesama su stanja pod medikacijom, polusna u bolničkim krevetima, halucinacija, teških delirantnih snova: Zima i groznica bolno odzvanjaju u utrobi. Bubreg mi delikatno poskakuje, kao ploča na starom gramofonu. Gdje li sam to? A imam i krila. Da li sam anđeo?… Krila su velika, nespretno je s njima, ne možeš se ni sjesti, a kamo li poletjeti (nije prostor za to, ni vrijeme za to,a i lopatice me svrbe).

Tokom, čini se kratkotrajnih, intervala, otpuštanja iz bolnice u normalan život bilježi isto: Odjednom, nema me (drugi put). Osjećam kako klizim niz stolicu, ne mogu se zadržati, past ću. Netko me pridržava, bezuspješno, Čujem samo zabrinuti glas Ivone. Nema me, tako jasno kao da me ima. Plivam u crnom perju… Ja i E.coli gledamo se u oči.

Međutim, vrhunac knjige možda je ipak orlićevski vitalna i prkosna pjesma Šećem gol . O jednom trijumfalnom maršu poraza hodnikom nekadašnje carske i kraljevske Mornaričke bolnice:

„Ne šećite goli“ –upozorava me liječnica Maja.
Paradiram gol hodnikom,
neka se vidi moja stoma,
ostavština raka debelog crijeva,
jer me živcira jedan pekmezasti cimer.
On vidi sve zlo u tome što mu je pao zub.
Jadan Čovjek pati
jer je poremećena njegova narcisoidnost.
E, pa jebo ga zub! 

Jesam li reinkarniran,
Escherichia coli mi slamčicom za limunadu
opet isisava sve supstance
(da li sam vam to već rekao?)
doduše, stare i senilne, pa i kapriciozne,
ali samouvjereno držim
da je u toj smjesi bilo još dobrih začina,
skoro k’o Vegeta (mediteranska).
Moja me unuka često pitala:
„Zašto sam ja baš ja?“
Moje pitanje je nešto lakše:
Da li sam ja, ja
poslije E. coli.
(Ili je bakterija više ja,
napojena mojim supstancama?)
„Ne šećite goli!“

Austrijanac Thomas Bernhard  je svojim tekstovima o smrtonosnoj bolesti – ta je stanovala u njegovim plućima – napisao moćne knjige poput lirike In hora mortis ili proze Dah. Sad smo i mi dobili sličnu knjigu.

No, ono što razlikuje Eschericiju coli od velikih Berhardovih patetika je njena mediteranska elegancija. Orlić se ni ovdje ne odriče svojih veselih pučkih rima, sardonije, ruganja, napitničkog tona – ma koliko god da su one u ovoj crnoj knjizi tek podsjećanje na jedan prošli poetski svijet, a možda su i piščev rastanak s vlastitim dosadašnjim pjesništvom; rastanak s likom kakav je Orlić sam sebi volio biti. Pjesnik koji se igra, ne namećući se nikad nikome.

Pri tome je najimpresivnije što i in extremis, usred krize svih kriza – a ona se zove  ipak preživjeti ili bijedno umrijeti – ostaje ironičan. Koliko god je potresno čitati o tome kako je biti leđima okrenut provaliji, Orlić s pedesetak pjesama postavlja barjak na okosnicu vlastitog književnog rada. Doseže ono što je najteže, uvjerljivost.  U strahu i poniženju slika samog sebe kao groteskni, na mahove smiješan lik. Smiješan je sebi i kao književnik, jer ga nervira što neprestano zapada u glupe rime i dosjetke.

Ovo je ujedno knjiga velike geste. Poet koji je oduvijek skladao dobrodošlice u poeziju i držao je otvorenom, ostaje srdačan i tolerantan i kad ugošćuje zlo, torturu i ubojicu. Time je je ova knjiga – koja se, usput rečeno, čita poput Bachove fuge – bez sumnje krajnji doseg ukupne njegove poetike. A i samouvjerena demonstracija snage jedne poetike koja je u stanju integrirati i ono što slomi i promijeni svakoga.

Naravno, Escherichija coli  je puna gorčine, ali bilo kakvog ogorčenja u njoj nema. Nema ni metafizike, naprotiv. Kao što veli da mu je bolest od prije Boga, tako i u sebi konstatira ništa: Letjeti unutar sebe i nije neka disciplina. Ništa od ništa, ni beskraja, ni horizonta, ni ekvatora, ni boga, ni vraga, ni kažina, ni vina. Ništavilo nihilizma, praznije od praznine, šuplje od šupljine i nutarnje nutrine, ni gore, ni dolje, zbogom – boje. U dobu filozofskih post-nietzscheovskih žalopojki kako je Bog umro, u dobu navale na sve moguće podgrijane i nove spiritualizme sve do Tibeta, ono što kaže Orlić to je mnogo. U jednom trenutku se i obrecne: Kiča napretek (uvijek kiča na pretek!).

Daleko je ovaj pjesnik i od hrvatske književnost. Pogotovo one recentne unjkave, pune usidjeličkog zgražanja a koja se sva svodi na malograđanske Krležine „lirske“ frazetine zapomaganja  nad „svime“. Orlić misli zaista moderno. U ključnoj, programatskoj pjesmi govori o svojoj „ženskoj zoni“:  Ovo je priča usranih gaća i upišanih gaćica. Šansona urina, stolice i krvi… To je Escherichinijina zona, bliža ženama, nek’ to čuju zvona (ta beštija nikad nije bona) a ipak je moga klona.

Zanimljivo, Dragi Orliću je zbirku lektorirao Franci Blašković, pjevač monumentalnog  posmrtnog marša Addio Pola. A i taj bečki pedijatar Ešerić Teodor kao da je bio malo naše gore list.

(Drago Orlić, Escherichia coli. Crteži Egidio Budicin, predgovor Edi Terlević. 83 str. Errata corrige, Poreč 2017.)

Oglasi