25. PISMO ZA JULIJU

Kruno!, bok!
Julia…!, bok.
Slušaj me, ljubav nije vrijeme. Poslušaj me: slijedi sve njihove upute i pravila, sve kao i uvijek do sada. Imaj broj, budi broj koji jesi. Budi osobna, uklopljena u društvu, imaj svoje društvo!, kao što i jesi , kao što ga i imaš. Budi ponizna, pa bila si i od onoga dana, hramove istaknutih srca i nedvojbene ljubavi nastavi vješto izbjegavati-pojavila si se svega tri puta u njima, i još nekoliko puta pod blagom prisilom autoriteta. Dovrši obrazovanje visoko!, i još malo više od toga, ne maši diplomom, nosi je ispod majice kratkih i one dugih rukava. Slušaj i budi dobra prema svojim roditeljima, ovo mislim ozbiljno. Kosa ti je smeđa, podigni je katkad! Samo nastavi tako, prema pravilima, po njima i uz njih, poslušaj me Julia!, ovo ja pišem za tebe Julia, za tebe, jer tebi ionako odavno ne trebam pisati, jesi, svijet ovaj ti uistinu jesi dobro prevarila, onako kako su nam se oči, pluća i srca dogovorila onoga dana, ja sam osjetio peckanje, poput slabe struje, u prsima, ti si se nasmijala i onda si se smijala i smijala. Poštuj pravila, Julia!, i jesi, vidim da jesi, zato si ih cijelo ovo vrijeme mogla slamati.

No, dijete moje nekih tvojih roditelja, nisam uopće iznenađen, ja znam da ionako od toga dana tvoje srce inteligencije, tvoje snažno srce, tvoj borbeni duh, više nikada nije nastradao od tih suputnjika smrti koji nas navijeke obilaze kružno, ružno, kužno buljeći u naše plesove s vjetrom, a njihova čvrstoća, krutost, plitkost, površnost, taj umalno banalni primitivizam Julia, nikada nas nisu naveli na pogrešan korak. Koraci su važni u plesu, jeli tako Julia,? Smijem se naglas, ne preglasno.

A sada, natrag, tamo , u onaj trenutak, u istinu, ravno u prsa:
Slova na svakom papiru, pod bilo kojim rednim pravilnim brojem, nisu u nikakvoj vezi s tobom, tvojim srcem koje si izložila na staroj željeznoj ogradi, tog, jedinog dana vrijednog spomena u tvojem i mojem životu. I nikad ga nisi ostavila tamo na ogradi, vratila si ga grubo u svoje grudi, punijeg za sveduha rasta i širenja jedne uvijek započinjane …

Sada, tada, molio bih te , moja školska drugarice iz škole koju nikada nismo zajedno pohađali, ha!, niti smo išli u istu školu, ženo, da kao i uvijek prije otrčiš školskim dvorištem, tih desetak maratonskih metara do vrata kuće u kojoj više odavno ne živiš, da uđeš u kuću i uhvatiš malo zraka, da malo dođeš do daha. Ti si hrabrost koja će se još jednom i iznova nasmijati svijetu u lice. Smrvi ga, smij se, Julia! Vidim te, jasno te vidim, tko bi to mogao vidjeti, niti ne kažem. Pa da, isprazni svoj um, moja sestro, ponavljam ti, a da niti ne trebam tebi takvo što ponavljati, nitko neće znati, nitko osim tebe i mene, tko drugi nego ti i ja može pretvoriti i pretvarao je sav taj strah, svu tu tjeskobu koju bacaju poput konfeta nakon što je naše vjenčanje već odavno završilo sa slavljem, tko drugi doli ti i ja Julia, može i otjerao je svaku sramotnu inhibiciju nevine, skoro pa bezuvjetne ljubavi, u plitku jamu.

Tko drugi nego ti i ja , moja kćeri…A onda, jednog od onih dana, točno toga dana, izokrenut ćemo se , zavrtjeti opet, i ti ćeš stajati u mojim očima na cesti pored crvenog auta, a ja ću stajati uspravno u tvojim očima, na ogradi tvojeg domaćeg dvorišta. To je jednom bilo, ovaj drugi put, ovaj opet je onaj jednom.Tako nešto nikada više nečemo ponoviti! Jednom je bilo dovoljno, za drugim nema apsolutno nikakve potrebe. Ti si velika djevojka, velika žena, veliko dijete,pritom ne mislim stasom. Uvjek si bila sitna , Julia. Koja li to još sestra, kćer ,majka, žena, zaštitnica potrči i dotrči do ograde samo da bi pozdravila potpunog joj neznanca? Nijedna. Već dugo vremena, od tvojeg uspješnog dotrčavanja i blagog udara u ogradu, znamo, svatko u drugome kako neznanci, kamoli stranci nismo niti smo ikada bili, Julia.

Ja sam tu.
Tada došao, tada bio da me se zaboravlja, znam kako i čime si to prepoznala u meni. Kladim se, a ja se rijetko kladim, da je to bio osjećaj koji je preplavio,u jednom začudnom trenu , tvoje taman dovoljno mlado srce. Tada bio da ostavljam, da izdišem i udišem svoj dah, udišem ga tebi , koja si ga osjetila i prije nego što si izjurila iz kuće, osjećajući ga kako puše prema tebi, sporo koračajući našom ulicom. Taj put nije zaudarao na opojnost, nijedan sljedeći put ti na ogradi a ja pored auta, naš dah nije zaudarao na opojnost, naš dah nije bio omamljen, naša lica bila su ozarena, i danas me zategne kada se ne sjetim, sjećanje mi nije potrebno da bih uvjek imao tu radost u sebi.

Tko je ona? Tko si ti? Kakva si to ti, svi će i uvijek su pitali. Mene. Tebe? Kao da smo nas dvoje to ikada trebali znati, kao da smo trebali udarati šakama po tom neznanju, po tom osjećaju, jedino osjećaju prepoznanja i stapanja, i impulsa naklonosti. Radosti. Hodati, samo sam hodao mimo njih, u našem skrivenom, međuprostoru. I šutio. Da bismo rasli, da bi mi rasla. Davaj (ajde!)!, davaj!, Rasti! I još rasti, i još narasti, prerasti, prerasti i sve ono preraslo.I hoćeš , i jesi…Eto,već sada nisam zaboravio sve što ti nisam niti htio, niti trebao, u ovom pismu za tebe, reći. Rasti poput onog drveta koje sam ljubio dok sam bio djete, koje si sada, ima tome vremena, i sama postala. Ti si drvo u dvorištu mojeg djetinjstva. Ostala. Ja sam ograda dvorišta tvojeg djetinjstva. Ostao. Julia, moja školska drugarice, moja kćeri, ali ti dobro znaš da ništa od tebe nije moje, ne pripada meni, nepripada čak niti tebi. Pripada onom trenutku u kojem ljubav nije bila vrijeme.

Tih dana, sestro iz drugog dvorišta, dok sam ljubio drvo, spoznao sam kako drvo ljubi. Tih dana govorio sam travi i crvenim ružama neka rastu, govorio sam: rastite, lijepe ste, prelijepe i crvene, rastite, morate rasti, trebate jako puno narasti. Biti velike. A ti, zelena travo, rasti, moraš visoko narasti, jaaako narasti, u tebi ćemo se moja školska drugarica i ja uvijek skrivati.

Ti si, Julia, toga dana poljubila ogradu ustima, tvoje oči su pak, prešle iznad željezne nezamišljene granice i pogledale, i umjesto da taj pogled udari u beton ispod mojih crnih čizama, udario je ravno,sveobuhvatno, tako tanko i precizno, ravno u moje zaboravljeno sjećanje o tome kako drvo ljubi. Udari, lupi cipelom, lupi! Udri u žičanu ogradu, onu sa strane bočnu, svu savijenu, lupi nekoliko puta – i bit će zemljotres. Lupi lagano, neka svaki tvoj sljedeći udarac bude sve slabiji, pusti ih neka se tresu u svojim uvjerenjima Julia.

Tko je ona? Tko si ti? I dalje me pitaju. Mene. Smijem se. Nikada oni nemogu pronaći nas dvoje u visokoj, ljubljenoj travi dvorišta mojeg djetinjstva, koje ti nikada nisi trebala posjetiti. Tko još? Tko drugi? Nikada taj ples oni neće naučiti, nikada ga neće vidjeti u pokretu. Ples prepoznanja, ples poravnanja, ples srca u tijelu. Baci se dolje, baci se na zemlju !, trava će nas… Piši u biljžnicu, Julia, piši uredno, piši lijepo, piši secesiju, odavno smo je počinili, u izvornom smislu te riječi Julia. Prati svaku crtu, jer svaka od tih crta, na kojima ostavljaš onoga dana ostavljenu sebe, dio su onoga kojeg nikada nisi poznavala, koji je bio ti, koji je ti, kojeg si ljubila, onako kako samo drvo ljubi, trijeznoga od svih patnji koje će tek uslijediti.

Aaah!, tko drugi nego ti i ja , Julia, može baciti srce onom drugome u prsni koš, jednim pogledom dva para očiju, smijehom na licu nesputane radosti.

Zato sada : šutiraj loptu prema košu kao da si Steph Curry – najbrži izbačaj, lopta leti , ti si ,Julia, već okrenula leđa od koša i lopte, i trčiš natrag do ulaznih vrata u kuću. Znali smo da će ta lopta ući. Za tri.

Bok, Julia!

Kruno

Oglasi