Država je slučajna

Split 2017.

Piše: Slađana Bukovac

Država je slučajna, i to nije nikakva dopadljiva fraza za općenarodnu zabavu. Imovina, i životi ljudi, spašavaju se slučajno, bez zasluge koordiniranog sustava, bez kvalitetne opreme i adekvatnih vozila. Razni porezi, davanja, prirezi, ne služe tome da bi se liječila djeca, da bi se osigurali socijalni stanovi onima kojima su zaista potrebni, da bi se popravili školski krovovi, i sufinancirao javni prijevoz. Upravo za takve, i brojne druge slične stvari, nema se. Ima se za bezbroj župana i njihovih pomoćnika, golemi administrativno-politički aparat, MIG-ove, sumnjiva javno-privatna partnerstva i izlete na teniske mečeve.

Sve je to već odavno poznato, ali nikad nije bilo do te mjere očito kao jučer u Splitu.

Koliko se sigurnim osjećao građanin koji se gušio i razvlačio crijeva iz hidranta, istodobno slušajući kako još nije vrijeme da se pozove pomoć iz inozemstva, još nije vrijeme da se angažira vojska, još ima vremena dok borovina gori kao benzin, dok vodom zalijeva prostor ispred kućnog praga?

Slučajna država u kojoj nimalo slučajan grad stariji od dvije tisuće godina čeka da u njega prodre plamen, da eksplodira deponij otpada, da planu benzinske crpke. A premijer će stići sutra, vojni zapovjednik sjedi na svojim raketnim sustavima, predsjednica, vidno preplanula nakon što je “osigurala” solarij skupom svitom dvorjanika-zaštitara, jede u Austriji.

Kako su se, znajući do koje mjere je sve slučajno, i da su im životi potrošna roba, osjećali građani Splita noćas kad su lijegali u postelje?

Da nismo svi ravnopravni, opće je mjesto. Da zakon štiti one koji bolje plate, također. Da se za osobni i profesionalni napredak, i pristojan standard, mora emigrirati, ni to nije ništa novo. Da sustav ne štiti ni goli život, ipak se dokazalo tek jučer.

Zašto su to onda činili vatrogasci, članovi navijačke grupe “Torcida”? Navijači nisu samo dio nogometnog kluba, nego su i dio grada. Svjesni su da su mnogoljudni, dobro koordinirani, i da je to kapacitet koji ne počinje, i ne završava, samo na stadionskom skandiranju. U slučaju vatrogasaca, pitanje je naizgled glupo, a odgovor očigledan: to im je posao. Za četiri tisuće kuna riskirati da ih proguta vatrena buktinja, da padaju u nesvijest od dima. Naravno da su mogli pobacati brentače, i reći, okej, ne mislim tu ostati bez glave, ovoliko ću zaraditi i kao sezonski konobar. Stvar nije u tome da im je to posao, već da su sa svojim poslom poistovjećeni. On je dio njihove ličnosti; sinovi su, nečiji prijatelji, možda i očevi, i vatrogasci su. Padat će s nogu dok ne ugase požar. Ta vrsta odgovornosti, i rizika, važan je dio njihovog identiteta. Premda izbjegavaju medije, i gotovo nijedan od njih ne daje nikakve izjave (možda zbog toga što se u takvim profesijama jedostavno nije pristojno izdvajati od ostalih, jer uvijek postoji kolega koji je trenutačno u goroj poziciji, na opasnijoj lokaciji), vjerujem da će se kad ovo prođe osjećati ispunjeno i zadovoljno.

Razlika između prosječnog dalmatinskog vatrogasca i čovjeka koji na Wimbledon o državnom trošku vodi i sebe i svog sina, razlika u je kvaliteti materijala. Vatrogasac možda mota duhan, umjesto da kupi cigarete, pokušava dozidati na roditeljskoj kući još jedan stan za vlastitoj obitelji, sam lijepi keramičke pločice, ne može ga se izguglati, a u prehrani mu prevladava varivo, i jeftinije vrste mesa. Čovjek u Wimbeldonu bez identiteta je, kad sjedi u zatamnjenim automobilima, i u avionima, on ni sam ne zna tko to unutra sjedi, i čemu služi period života koji mu je još preostao, premda se nada da će ga uspjeti maksimalno produljiti. Taj čovjek nema potrebu biti društveno koristan, kao što je nema ni premijer, ni državna predsjednica. Oni nemaju taj vatrogasni nagon, da reagiraju trenutačno kako bi nešto popravili, spasili, kako bi spriječili da vatra zahvati stanove, a nered, siromaštvo i bezakonje društvo. Jedina strast, ukoliko se uopće može govoriti o strasti, tiče se toga da što duže ostanu na prestižnoj poziciji. Ta ambicija često graniči s očajem, jer što će postati, ako izgube moć? U kakvu će rupu propasti, na što će se morati prilagoditi u realnom svijetu koji od čovjeka više zahtjeva, nego što mu nudi? Mi plaćamo, i to vrlo skupo, tu neurozu, strah ispraznih ljudi od vlastite propasti. U to investiramo već desetljećima, a po svemu sudeći ćemo i nastaviti. Plaćamo da im bude lakše, da se osjećaju bolje, da im osiguramo taj balon, iluziju da nisu posve nevažni.

Iz tog bogatog asortimana promašenih investicija, u kontekstu ovog što se Hrvatskoj događalo u protekla dva dana, a događa se i dalje, nešto kredibiliteta zadržao je, doduše više post festum, bivši ministar unutrašnjih poslova, Ranko Ostojić. Prihvat sirijskih izbjeglica jedna je od rijetkih situacija u zemlji slučajnosti kada se nismo osjećali kao slučajni građani, naplavine koje su se u zatekle na pogrešnom mjestu, i u pogrešnom vremenu. Ako ništa drugo, ne može nam se osporiti izvjestan altruizam. Kao sustav, koji pretendira na to da bude uređen, uspjeli smo suosjećanje pokazati prema drugima, kad ga već nemamo prema samima sebi.

Oglasi