Ubi bene, ibi patria – ili o patriotizmu u oskudnome vremenu

Fotografija: Boris Štajduhar

Počevši od (kolektivne) analize straha od praznog prostora i s time povezane ideologije patriotizma, u članku se problem emigracije, koja se ulaskom u Europsku uniju ustvari zagovarala, svodi na pitanje – tko određuje sreću pojedinca. Kakve su u tom pogledu pozicije ideologija, liberalizma i komunitarizma, te ideologa, Bozanića i Kardelja

Piše: Žarko Puhovski (Ideje)

Treba li formulirati svojevrstan Leitmotiv javnoga govora u Hrvatskoj posljednjih godina prastara bi formula horror vacui bila vjerojatno najozbiljniji kandidat. U svakoj svojoj verziji ona označava baš ono što se u lokalnoj javnosti neprestance naglašava: strah (čak i užas, mjestimice) od praznine. I u (izvornoj) verziji kenofobije, još iz Aristotelove „Fizike“ (IV, 6-9), preko raznovrsno orijentiranih nasljednika (od Galileja, preko Torricellija do Pascala i Guerickea). I kada su Guerickeovi pokusi uvjerljivo skinuli metafizički plašt s vakuuma kao (sveusisavajućega) razloga za opću strepnju, sintagma je nastavila život kao kritički (pa i podsmješljivi) obrazac za interpretaciju detaljima pretovarenih likovnih artefakata. U prvotnoj, Prazovoj interpretaciji, izvorno koncentriranoj na viktorijansko razdoblje, nađeno je dovoljno poopćivosti da ju se primijeni i na širok historijski raspon od starogrčke umjetnosti, preko islamske umjetnosti, baroka do lowbrow pokreta i brojnih autora stripa.

Očito, strah od usisavanja je ozbiljan, ne samo znanstveni, i umjetnički i individualno-psihologijski problem, najčešće u vidu agorafobije (koju psihoanalitički formativno razmatra Eduardo Weiss). No, na kolektivnoj razini, strah je od praznine prastara fobija svih teritorijaliziranih zajednica, jer je ničija zemlja svagda predstavljala nejasan prostor između „nas“ i „njih“, prostor, ponajprije, svagda možebitno otvoren za „njihovo“ (pogibeljno) približavanje. Osnovna je vojno-strategijska (a potom, naravno, i politička) zadaća (zapravo: apetit) stoga spoznata kao zaposjedanje takva prostora. A nakon vojske dolazi i pučanstvo kako bi se postigla poželjna pripadnost prostora zajednici. Tek se, naime, eliminacijom praznih prostora omogućuje oživotvorenje navlastita uvjeta modernoga odnosa s drugima – naime: granice. Nezanemariv je aspekt kolonijalnih osvajanja bio motiviran i ovim nastojanjem, da se svi iole dohvatni teritoriji stave pod kontrolu (najprije izviđačku, pa vojnu, pa barem kulturnu, ako već ne i populacijsku) .

Nakon što su uspostavljene kontrole nad teritorijima (koji će potom biti proglašeni nacionalnima), stoljećima se (u slučaju „zakašnjelih“ nacija „samo“ desetljećima) razvija poseban osjećaj spram „naših“ (ubrzo se takorekuć samorazumljivo dodaje: „vjekovnih“) prostora koji se, u svim tradicijama, „krvlju brane“ (doduše, tako i zaposjedaju u prvoj etapi, ali to se u popratnim mitovima često zapostavlja). Riječju, „svojim“ smo tijelima zapunili zastrašujuću prazninu i tako osigurali vlastiti opstanak (razlozi su, početno, mogli biti strategijski, politički, zemljopisni, kulturni, etnički…). Ono što sve „naše“ teritorije povezuje jest naravno osjećaj (obostrane) pripadnosti; kao što su oni „naši“ i „mi“ pripadamo njima, oni „nas“, dapače, su-određuju.

Patriotizam

Uobičajeno je naziv za ovakve (najčešće organiziranom socijalizacijom pronošene) osjećaje – patriotizam. U hrvatskoj inačici – domoljublje – do izražaja dolazi (začuđujuće) ne-patrijarhalna jezična osnova, namjesto oca koji je u temelju termina kako ga poznaje velik broj evropskih (i inih) jezika, u osnovi je ovdje dom (to pak da i tom domu izvorno gotovo uvijek stoluje neki Haustyrann, više nije jezično pitanje). Patriotizam, zapravo – povezujući individue u kolektiv koji napučuje „svoj“ teritorij – sebe razumije kao primordijalno, dakle: iskonsko iskustvo ljudske egzistencije. Sve ostalo što ljude povezuje dolazi, po nosivoj pretpostavci ove konstrukcije, tek naknadno; ideologije i religije, socijalne i rodno/spolne odrednice, moral i politika. Naizgled tek zdravorazumski, George Bernard Shaw to posve jednostavno i pogođeno ironizira poznatim izrijekom: „Patriotizam je, u osnovi, uvjerenje da je određena zemlja najbolja na svijetu, jer ste se u njoj rodili“.

Čitav se trik na kojemu se zasniva patriotska zajednica ovdje jednostavno raspliće – izuzetnost individue sama sobom jamči izuzetnost zemlje, i vice versa. A kako svatko sebe gotovo nužno smatra izuzetnim, čitav je neksus ne samo zajamčen, nego je, faktički neraskidiv, jer je egzistencijski pouzdan ma s kojega ga se kraja motrilo – kako individualnoga, tako i kolektivnog. Ovako osigurana izvornost patriotizma uspostavlja se logički kao pra-vrijednost, u odnosu na koju se tek sve ostale vrijednosti mogu mjeriti.

Često navođena parola amerikanskoga kontraadmirala Stephena Decatura: „Right or wrong, my country“, najbolje to demonstrira. Slobodan bi prijevod, u nietzscheanskoj maniri, glasio: “Moja je domovina s onu stranu dobra i zla”, ili, drugim riječima; patriotizam jednostavno nema konstrukcijske veze s moralom, pa je, u njegovo ime, odista sve dopušteno (te nije podložno moralnoj prosudbi). Uostalom, zbog toga je uglavnom i pao u zaborav pola stoljeća kasnije nastali popravak Decaturove formule: „My country right or wrong; if right, to be kept right; and if wrong, to be set right“ (koja se pripisuje Karlu Schurzu, neobičnome  njemačkom revolucionaru koji je, emigriravši u SAD, postao tamo čak i ministar unutarnjih poslova). Jer, Schurzova redakcija tretira domovinu kao (mogući) objekt ne samo moralne prosudbe, nego čak i popravljanja, a to, očito, ništi njezinu sveutemeljujuću ulogu, bez koje patriotizma naprosto nema.

U suvremenijoj pjesničkoj verziji ovaj se koncept iskazuje u drastičnoj, maltene bogohulnoj, protimbi drugoj najpopularnijoj koncepciji suvremenoga amalgamiranja ljudi, religiji:

„Ti si moja zadnja sinagoga,
Moj Jeruzalem, Atena i Rim,
Možda s tobom mogu i bez Boga,
Al’ bez tebe ne mogu ni s njim!!!“

Prije no što neki od lokalnih nacionalističkih organizama pogodi ushitna tahikardija valja upozoriti: navedena je (s posve nevažnim odomaćenjima) pjesma suvremenoga srbijanskog pjesnika Brane Crnčevića (naslovljena, jasno: „Srbija”). Riječ je o uratku iz recentne nacional-politikantske faze nekada glasovitoga jugoslavenskog aforistika, koji je, u boljim danima, na uzorno ekonomičan način znao razmontirati čitave, svojevremeno službeno neupitne i zadugo djelotvorne ideologijske strukture („Teško jednom miru između dva rata”, „Bio je besmrtan dok je bio živ” „Pre rata nismo imali ništa, a onda su došli Nemci i uništili sve”, „Otkad sam čuo što mislim, ne verujem u to što čujem“, „Dok je čovek bio majmun, drvo mu je bilo otadžbina“,itd.).

No, ono što je svakako interesantnije od Crnčevićeva razvoja do pozicije jednoga od ideologa Miloševićeva pokreta i poretka (okrunjene glasovitim iskazom: „Srbi nemaju ratnih zločinaca“, TV „Politika“, 7. veljače 1994.) jest činjenica da njegov pjesmuljak su-zvuči i s domaćim, ali i mnogim drugim, emocijama. Što nedvosmisleno potkrepljuju srodno fundamentalistički sastavci u hrvatskim medijima, na čelu, ipak, s glasovitom Tuđmanovom uzrečicom „Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“, koja ga pak nije omela ni u tomu da od Hrvatske obilato profitira, ni u tomu da s njome trguje (katkada i s dobrim razlogom, rekli bi ne-patrioti).

Panika

Neizbježnost patriotizma, uvjerenje da su oni koji ga u sebi ne goje (i ne pokazuju to na propisani način) zapravo („duševni“) invalidi, podloga je moralne panike koja se posljednjih godina sve intenzivnije širi Hrvatskom. Jer, intenzivnim odlaženjem brojnih obitelji u inozemstvo ostaje „pusta zemlja“ (pa je, potencijalna opasnost u tomu da ona, samim time, više ne bude jednoznačno hrvatska), tj. populacijski vakuum (a gdje je vakuum tu je, nikako samo fizikalno, i dinamika njegova ispunjenja – „drugima“, dakako).

Paralelno pripovijedanje o „demografijskoj obnovi“ je, prije svega, terminologijski promašeno, jer radi se, naravno, o populacijskim promjenama u stvarnosti, a ne o obnovi jedne znanosti, naime demografije (koja je moguća, npr., već tako da se nađe novac za nekoliko novih radih mjesta na istoimenoj fakultetskoj katedri). No, ono s druge strane, najčešće neosviješteno, repetira ideju o pojedincu/ki kao „udu zajednice“ (u terminima mladoga Hegela iz „Sustava ćudorednosti“), o tomu, dakle, da zajednica (predstavljena „konačno našom“ državom), ovako ili onako, upravlja i realizacijom reproduktivnoga potencijala „svojih“ građana/ki. I sama pomisao na to da bi se u ovakvoj „raspravi“, makar i usputno, spomenula činjenica da je na svijetu previše ljudi posve je nezamisliva, jer bitno je koliko je „naših“.

Ostavi li se po strani svagda emocionalizirani patriotski govor, pa i plačljivi pozivi na „dobra stara vremena, kada je svaka hrvatska obitelj bila bogata djecom“, ostaju, za iole ozbiljnu raspravu, urgentna ponajprije politička, ali i moralna pitanja. Čak i ako se prihvati lokalno primitivizirana verzija komunitarizma – povijesne poputbine svake nacionalne države – kao okosnice političkoga ozračja u zemlji, ostaju suvremeno obvezatni problemi vladavine prava.

Konsekvencije bi ove političke atmosfere morale dovesti i do ponovnoga propitivanja ugovora o pristupanju Hrvatske Evropskoj uniji, ali i ugroziti jednu od, do sada barem, neupitnih „postkomunističkih vrednota“, slobode kretanja, naime. U trenucima u kojima je Hrvatska pristupala EU posebno je isticano da će velika prednost biti ne samo u slobodnome (i olakšanom) putovanju na „Zapad“, nego i u bitno lakšem zapošljavanju tamo. Zbog niza događaja u međuvremenu (svodivih na naslovne kategorije terorizma i migracijske krize), putovanja svakako nisu olakšana, ali zapošljavanje jest. Baš ono, eto, što je bilo stalno naglašavano kao jedan od motiva za priključenje EU sada, nekako, postaje suspektnom rabotom, jer dovodi do „isisavanja hrvatskoga ljudskog potencijala“; to bi, opet, trebalo valjda značiti da je neka vrst vakuuma i tamo, ako do isisavanja dolazi, a, s druge strane, vakuum ostaje i ovdje (!?).

Ljudska prava

Sve da je takvo dovođenje rečenih sporazuma u pitanje politički nekako i moguće (a, posve očito, nije), ostao bi još dublji problem, vezan uz temeljna ljudska prava. Jer, trebalo bi, nekim mjerama, barem otežati odlazak u inozemstvo, dakle slobodno kretanje ljudi. Za čitavu je postkomunističku Evropu (i Istočnu i Zapadnu) baš to bila nikako samo svjetonazorska, nego u punome smislu životna prekretnica – osim za Jugoslaviju, iz koje se, s malim brojem izuzetaka, slobodno putovalo na Zapad (katkada čak i jednostavnije no danas) još od početka šezdesetih godina. (Utoliko je bilo doista promašeno da baš hrvatska predsjednica Donaldu Trumpu, u Varšavi 6. srpnja, naglašava problem koji je formuliran ovako: „i nakon što je fizički uklonjena ‘željezna zavjesa’, njezini se ostaci još osjećaju u fragmentiranoj srednjoj Europi“ – i to ne samo zbog kolektivnoga, jugoslavenskog iskustva, nego i zbog osobne biografije; s još nekoliko stotina djece iz „bivše države“ i ona je, dosta prije pada Zida, provela godinu dana u školi u SAD).

Riječju, bila bi to bizarna povijesna zgoda, čak: perverzija, da se iz jedne od poslijejugoslavenskih nacionalnih država pojavi inicijativa za otežavanje odlazaka na rad u inozemstvo. Uz to, priznalo bi se da je moć privlačenja novih Gastarbeitera da se vrate slabija od jugoslavenske. Činjenica da se takva politička pobuda još ne izriče (barem ne eksplicitno) nije dovoljna za umirenje, jer priprave su u mnogome izvedene. Kada se, npr., radi o liječnicima koji bi u inozemstvo, već se govori o tomu da treba voditi računa o „troškovima njihova školovanja“ (što je mnogo bliže sovjetskome, nego jugoslavenskom političkom žargonu iz osamdesetih).

Liberalni model

Stari se metodičko-politički nauk opet aktualizira; čim se (svagda uz moralizirajuću potku) pojavljuju autoritarne tendencije, koje individue tretiraju kao politički materijal, liberalna je koncepcija najsigurnija svjetonazorska obrana. Uza sve svoje nedostatke (razvidne posebice kada prevladava u socijalnoj domeni), liberalni model je izvor argumentacijske strategije protiv etatizma-paternalizma koji se u Hrvatskoj udarno, ali i kapilarno, širi. Više gotovo i nema zastupanja bilo kojega konkretnog političkoga programa (od kurikulne reforme do raspodjele poljoprivrednoga zemljišta) a da se ne spomene kako bez realizacije toga programa treba očekivati „pojačano iseljavanje“.

Kako to i obično biva, najjasnije je fundamentalnu nesuvislost ovakve pozicije – ponovno nehotice – izrekao Josip Bozanić: „Koliko god se činilo da je negdje drugdje lakše doći do novca, sreća je više od toga, u sreću pripada i Domovina“ (Homilija kardinala Josipa Bozanića, Zagreb, katedrala, 25. lipnja 2017.). Pouka je odlazećima posve jasna: „Ostajte ovdje“ (riječima Alekse Šantića), jer inače sreće za vas nema – na žalost, izgleda da sami niste u stanju pojmiti što je sreća (zato vam i treba pastir). Epohalno paradoksalno, ali istinito; Bozanić (koji, gotovo sekularistički, domovinu piše s velikim početnim slovom) time pada ispod razine Edvarda Kardelja („Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja“, 1977.), „Sreću čovjeku ne može donijeti ni država, ni sistem, niti politička stranka. Sreću čovjek ostvaruje samo sam“ (str. 5). Naravno, daljnji je Kardeljev tekst (koji naširoko fantazira o „udruživanju ljudi i njihova rada“), a posebice realni politički kontekst, doslovce pojeo liberalni potencijal ovih rečenica, no one su ipak bile napisane. Paternalistički je potencijal stare države/partije očito padao; nešto se slično, premda u promijenjenim okolnostima, zbiva – već – i s ovom, ali  njezini ideolozi to tvrdokorno ne primjećuju.

Utočište od paternalizma nalazi se u liberalnome poimanju političke zajednice, jer je riječ o konceptu koji počiva na zastupanju i uvažavanju ljudskih prava priznajući, kako je poznato, svaku individuu suverenom u određivanju vlastitih ciljeva. Iz svega slijedi klasičan, ali i suvremeni nauk (od Lockea i Montesquieua do, recimo, Nozicka) o ograničenoj vlasti kao najprihvatljivijem rješenju. Riječ je, dakle, o nauku koji – za razliku od drugih, konkurentskih – sebe sama ponajprije razumije kao korektivnu doktrinu, kao odlikovano uporište kritike paternalizma, autoritarizma ili kolektivizma. Ovaj svjetonazor time počiva na premisi političkoga dovođenja politike u pitanje; autokontradiktornost ovakva stajališta korespondira već rečenome, tomu da ovakvo stajalište više energije upravlja na sprečavanje izvitoperenja bilo koje, ma kako ustanovljene, vlasti, no izgradnji vlastite idealne slike zajednice. Kako se državu smatra umjetnom u načelu (naime: aparatom“ za, minimalnu, preraspodjelu), nužnom samo ako se može legitimirati zaštitom prirodne slobode i sigurnosti pojedinaca, politička je vlast, konsekventno, opravdano moguća tek posljetkom konvencije.

Komunitaristička kritika

Upravo na tomu se i uspostavlja komunitaristička kritika (razvijena kao reakcija na Rawlsove prijedloge). Polazeći od postmodernoga stanja, komunitarizam dijagnosticira krizu suvremenih društava na koju liberalizam nije u stanju odgovoriti (desolidariziranje, raspad društvenih vrijednosti, kriza identiteta, legitimacije i smisla zajednice). U osnovi te krize komunitarizam nalazi razmah individualizma, koji je omogućen liberalnom (i neoliberalnom) ideologijom, čiji je posljedak ponajprije radikalno dezavuiranje zajednice (od obitelji na dalje) kao privilegiranoga okvira svake ljudske egzistencije. Polazeći i od kulturno-tradicijske određenosti individue i od njezine potrebe da živi i izvan tržišne svrhovitosti, ova je kritika liberalizma bila u mnogome uspješna (posebice nakon što je splasnula euforija „povijesnoga trijumfa liberalizma“ posljetkom raspada komunističkih sustava). Strah od atomiziranoga društva – koje olakšava diktat tržišnih pravila u svim sferama života – pokazao se je pogođenom dijagnozom (i) za milijune onih postkomunističkih građana/ki koji su se razmjerno brzo otrijeznili od prvotnoga oduševljenja slobodnom potrošnjom.

Oscilirajući između ova dva (politička, svjetonazorska, ideologijska) pola, postkomunistička je politička operativa uglavnom zapinjala na (intelektualno i politički) najnižim inačicama oba. Baš je zato trenutna dominacija (radikalno pojednostavljenih) komunitarističkih obrazaca povod za recikliranje klasičnih liberalnih argumenata.

Domovina je gdje je dobro

A to da je riječ o doista klasičnim interpretacijskim modelima, paradigmatički pokazuje sudbina jednostavne, u naslovu već sadržane, elementarne obrambene lozinke za sve kojima prijeti paternalistička najezda ovlaštenih trgovaca srećom (u domovini, dakako). Već se u Ciceronovim „Raspravama u Tuskulu“ (V. 37) pojavljuje verzija: „Patria  est, ubicumque est bene“ („Domovina je svugdje gdje je dobro“), preuzeta od Marka Pakuvija („Teukro“), koji pak ponavlja Aristofanovu komediju „Pluto“. Ukratko, stoljećima prije no što je stvoreno bilo što nalik modernim političkim zajednicama, dapače: prije no što se uspostavlja društvo kakvo je danas poznato, problem je (u različitim političkim, kulturnim i vjerskim složajima)  bio isti. No, nije se, izvorno, sastojao u raspravi o pravu na slobodno putovanje, nego, ključno, u pitanju o tomu tko određuje sreću pojedinca – slijed se može pratiti sve do legendarnoga poentiranja „pursuit of Happiness“ u uvodu amerikanske Deklaracije iz 1776.

S kolektivnim traženjem sreće (i to na zadanome mjestu!) naprosto nikada baš nije išlo dobro. U striktno pojedinačnome postavu ljudi nedvojbeno često griješe u potrazi za srećom – zbog raznih psihologijski ili sociologijski više-manje objašnjivih razloga. No, doista rijetko griješe kada je riječ o tomu da im negdje-nekako-nekada nije dobro; u tomu je svaka osoba neprijeporni autoritet. Kada se to uglavi, moći će se – možda – i u Hrvatskoj  otpočeti s prijeko potrebnim novim konstruiranjem (pristojne) zajednice, namjesto nametanih modela koji se opetovano isprepleću.

Oglasi