Ne obračunavamo se mi s ostacima komunizma, mi odbacujemo sve po čemu smo nekad bili bliski Zapadu

Fotografija: Jovica Drobnjak

Božo Kovačević o utjecaju konzervativizma na Hrvatsku i gotovo nezamislivoj reviziji novije povijesti koje se mnogi još sjećaju

Piše: Božo Kovačević (Telegram)

Što se tiče europskih integracija, Hrvatska kao da je opet na neželjenom početku. Kao da se pred njom pojavljuju neočekivane prepreke, ispiti koji nisu bili predviđeni izvornim planom stjecanja statusa punopravne članice EU. Iskustvo privatnog poduzetništva i stanoviti elementi tržišne ekonomije, sloboda kretanja i u potpunosti zapadni obrasci kulturne proizvodnje i potrošnje srednjega sloja bili su nedvojbena prednost Hrvatske u odnosu na bivše sovjetske kolonije u istočnoj Europi.

Činilo se da su Hrvatska i Slovenija, kao države nastale raspadom bivše Jugoslavije, bile daleko spremnije za polaganje europskih testova nego bivše članice Varšavskog pakta. Nakon što su osim Slovenije, Cipra i Malte u Europsku uniju 2004. godine primljene Češka, Estonija, Litva, Latvija, Mađarska, Poljska i Slovačka, postalo je jasno da je Hrvatska na neki način prokockala inicijalnu prednost. Kad je proširenje 2007. godine zahvatilo samo Bugarsku i Rumunjsku, a Hrvatska je i dalje stajala pred vratima, više nije bilo dvojbe o tome da se prethodna prednost pretvorila u teško nadoknadiv nedostatak.

Glavna prepreka na putu u EU

Ključni problem u odnosima EU i Hrvatske bila je suradnja s Haškim sudom. Institucija čije je osnivanje Hrvatska zdušno podržala postala je glavna prepreka na njezinu putu prema EU. Upravo su brojni pokušaji izigravanja obveza prema Haškom sudu bili ishodište sve raširenijeg shvaćanja u međunarodnoj zajednici da Hrvatska nije sklona poštivanju svojih međunarodnih obveza. Za zemlju koja je međunarodno priznanje stekla temeljem nalaza Badinterove komisije, međunarodnog tijela koje je bivše republičke granice proglasilo državnim granicama, takva reputacija postala je ozbiljno opterećenje.

Zbog takve reputacije i hrvatske su se saveznice unutar EU, ponajprije Njemačka, susretale s kritikama. Dogovaranje s Miloševićem tijekom rata u Bosni i neke izjave visokih hrvatskih dužnosnika, poput izjave Hrvoja Šarinića da Srbija ima pravo na malu Veliku Srbiju, samo su poticale sumnje hrvatskih saveznica u to da je Hrvatske doista predana vrijednostima i kriterijima temeljem kojih je dobila međunarodno priznanje. Pristanak na politiku navodno dobrovoljne razmjene stanovništva temeljem etničke pripadnosti nipošto nije mogao poslužiti kao dokaz predanosti europskim vrijednostima.

Slovensko iskorištavanje situacije

Sve to stvorilo je kontekst unutar kojeg je Slovenija mogla svoje neopravdane teritorijalne aspiracije postaviti kao uvjet za ukidanje blokade pristupnih pregovora. Osim propisanih uvjeta u vidu prilagodbe domaćeg zakonodavstva pravnoj stečevini EU Hrvatska je morala ispunjavati i dodatne političke uvjete. Sve do 2009. godine Slovenija je inzistirala na bilateralnom političkom dogovoru o rješavanju graničnog spora s Hrvatskom odbacujući bilo kakav oblik međunarodne arbitraže.

No, EU je predložila osnivanje takve ad hoc arbitraže koja će Sloveniji, ako ukine blokadu hrvatskih pristupnih pregovora, zajamčiti ostvarivanje njezinih teritorijalnih aspiracija prema Hrvatskoj. Svrha te arbitraže bilo je iznalaženje načina za ostvarivanje tih aspiracija, a ne presuđivanje temeljem međunarodnog prava. Da Hrvatska tada nije pristala na tu očitu ucjenu, pregovori o pristupanju EU vjerojatno bi i danas bili u blokadi.

Arbitraža kao politički, a ne pravni posao

Činjenica je da Hrvatska nije uspjela uvjeriti EU i svoju ključnu saveznicu Njemačku da su otkrića o neprimjerenoj komunikaciji jednog od arbitara i slovenske predstavnice dostatan argument za dovođenje u pitanje cijelog arbitražnog postupka. Kao što je cijela ta arbitraža u većoj mjeri bila politički nego pravni posao, tako će se i stajališta o načinu provedbe presude koju je Arbitražni sud donio zasnivati na političkim procjenama i interesima.

Kako smo se mogli osvjedočiti, hrvatski pravni argumenti ne dobivaju političku podršku u EU. S obzirom na to da Hrvatska i Slovenija imaju potpuno suprotstavljena stajališta o presudi, realno je predvidjeti da će Slovenija i u pogledu hrvatskog pristupa Schengenu nastaviti s praksom primijenjenom prilikom pregovora o hrvatskom pristupanju EU i da pritom neće biti izložena pritisku ostalih članica da promijeni svoju politiku.

Pouka koju su hrvatske vlasti trebale izvući

Jedna od pouka koju bi hrvatske vlasti trebale izvući iz iskustva s pristupnim pregovorima je, svakako, ona da više ne smiju dopustiti stvaranje situacije u kojoj je moguće ponovno ucjenjivati Hrvatsku. To, između ostalog, znači da pristupanje Schengenu ne bi trebao biti isključivi i opsesivni cilj u odnosima s EU. Hrvatska treba učiniti sve da ispuni tražene kriterije, ali isto tako treba definirati i druge prioritete čije ostvarivanje bi značilo poboljšanje uvjeta života za njezine građane.

Polaganje još jednog europskog ispita ne bi trebalo biti svrha samome sebi. Svrha bi trebala biti da Hrvatska postane bolja i organiziranija država nego što je sada. Uspješnom provedbom reformi znanosti i obrazovanja, zdravstva, mirovinskog sustava i lokalne i regionalne samouprave trebala bi život svojih građana učiniti jednako dobrim ili boljim nego što je život ljudi u drugim zemljama članicama EU. Tada bi, možda, utjecajne članice EU postale sklonije Hrvatskoj nego što su sada i možda bi bile spremne utjecati na Sloveniju da promijeni svoju ucjenjivačku politiku.

S obzirom na trenutno stanje stvari u Hrvatskoj, takav scenarij ne čini se kao osobito vjerojatan. Pristanak političkih elita da Katoličkoj crkvi i njezinim satelitskim ultrakonzervativnim nevladinim udrugama omoguće da nametnu antisekularni karakter reformi obrazovanja sigurno nije korak naprijed u smislu pribavljanja uvjerljive europske legitimacije. Pod utjecajem tog konzervativizma pokušava se provesti i gotovo nezamisliva revizija novije povijesti koje se mnogi još sjećaju.

Odnos Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom

Potpuno nerazumno, želi se pokazati da je Jugoslavija do samoga kraja bila kopija Sovjetskog Saveza. Zanemaruje se činjenica da su 1953. godine Jugoslavija, Grčka i Turska potpisale dokument o osnivanju Balkanskoga pakta. Time je Jugoslavija posredno postala vojna saveznica NATO pakta. U NATO-vim scenarijima mogućeg sukoba sa snagama Varšavskog pakta u Europi Jugoslavija je tretirana kao saveznik Zapada.

Jugoslavija i sve njezine republike u Sovjetskom Savezu i svim zemljama istočnog bloka tretirane su kao Zapad. Da bi sovjetski građani mogli putovati u Jugoslaviju, morali su prolaziti rigorozan sustav provjera identičan onome kakav se primjenjivao u slučaju putovanja na Zapad. Relativno blagostanje, relativna sloboda koja se iskazivala mogućnošću da praktično svatko otputuje kamo mu drago kao i oblici zapadne popularne kulture bivšu Jugoslaviju činili su predmetom čežnje građana zasužnjenih s one strane čelične zavjese.

Neriješeno nacionalno pitanje i nepostojanje demokracije, odnosno rigidni jednostranački sustav, presudili su Jugoslaviji. Ali to ne znači da s odbacivanjem tog političkog i državnopravnog okvira, čiji je važan dio bila i Hrvatska, treba odbaciti sva nesumnjiva postignuća iz toga vremena. Ta su postignuća velikim dijelom bila posljedica nastojanja jugoslavenskih komunista da se legitimiraju kao antistaljinisti.

Hrvati nisu živjeli sovjetskim načinom života

Premda su sve do pred kraj osamdesetih godina onemogućavali političku demokraciju, oni su ipak prigrlili zapadne oblike kulturne proizvodnje i potrošnje stvorivši javni prostor u kojem je, primjerice, bilo moguće da državno i crkveno poduzeće u koprodukciji objave prvi cjeloviti prijevod Biblije na hrvatski jezik. Mnoge knjige koje su u Sovjetskom Savezu i njegovim socijalističkim kolonijama bile zabranjene ili potpuno nepoznate – kao što su Deutscherove knjige o Trockom, Fischerova biografija Lenjina, knjiga Margarete Buber Neumann Hitlerova i Staljinovazatočenica ili Štajnerovih 7000 dana u Sibiru – u Hrvatskoj i Jugoslaviji bile su objavljivane i čitane.

O holivudskim filmovima kao i o televizijskim serijama koje su se uspješno pokazivale na državnim televizijskim kanalima (to što drugih, nedržavnih, onda nije bilo nesumnjiv je znak nedemokratičnosti tadašnjeg jugoslavenskog sustava) u zemljama realnog socijalizma građani nisu mogli ni sanjati. Sve to bio je usputni, možda slučajni i neželjeni rezultat politike tadašnjih jugoslavenskih i hrvatskih vlasti. Sve to ni na koji način ne umanjuje činjenicu da ondašnji režim nije bio demokratski. Ali postojanje tih ekonomskih, socioloških i kulturoloških činjenica ipak ukazuje na to da Hrvati tijekom posljednja tri desetljeća Hladnoga rata nisu živjeli u sustavu sovjetskoga tipa.

Pod krinkom razračunavanja s ostatcima komunističkog totalitarizma u Hrvatskoj se danas, zapravo, želi odbaciti upravo ono po čemu je ona bila bliža Zapadu nego Istoku. Ravnopravnost muškaraca i žena, pravo žena na izbor, jednake plaće za muškarce i žene ako rade isti posao, sloboda umjetničkog izražavanja i sekularni karakter državne vlasti postignuća su zapadne civilizacije koja su svojim demokratskim nasljednicima predali komunistički vlastodršci. Uz to, upravo granice između bivših jugoslavenskih socijalističkih republika postale su međunarodno priznate državne granice.

Ultrakonzervativni planovi sadašnje političke elite

Današnja hrvatska demokratska politička elita kao da je odlučila provesti ultrakonzervativne planove o povratku na predmoderne oblike dominacije teologije nad društvom, politikom, znanošću i kulturom. Ako su nas u Europi percipirali kao slobodne i slobodoljubive ljude, kao narod koji je u znatnoj mjeri pridonio pobjedi nad fašizmom, zašto naša vladajuća elita želi domaću i stranu publiku uvjeriti da smo bili sve suprotno tome i da sve što nas je takvima činilo želimo odbaciti?

Već poprilično velikom popisu slučajeva koje promatrači sa strane percipiraju kao sklonost hrvatskih vlasti da izbjegavaju preuzete međunarodne obveze – kao što je bila nesuradnja s Haškim sudom, donošenja Lex Perković neposredno nakon primanja u EU i sadašnje nepriznavanje presude Arbitražnog suda – dodaje se i situacija u kojoj predstavnici hrvatske vlasti otvoreno falsificiraju nedavnu prošlost u kojoj je utemeljeno i međunarodno priznanje Hrvatske kao nezavisne države. Takvom se politikom smanjuju izgledi da Hrvatska obnovi stara europska savezništva i uspostavi nova koja bi joj mogla pomoći u ostvarivanju važnih vanjskopolitičkih ciljeva.

Oglasi