Tihe lomače

Fotografija: Jovica Drobnjak

Uvodnik u novi broj časopisa za knjigu Tema (1-2-3., 2017.)

Piše: Branko Čegec

Na ruševinama kulture knjige posljednjih smo mjeseci svjedoci banalnih naklapanja o uzrocima i posljedicama, o odgovornima, krivcima, gubitnicima, o krvnicima i žrtvama okrutnosti sustava, a sve u pokušaju da se nemoćno slegne ramenima pred ”globalnim trendovima” u kojima knjiga posustaje u svojoj klasičnoj, tiskanoj inkarnaciji, a možda i u sadržajnoj u nekoj nedalekoj distopijskoj projekciji, jer tko će tratiti vrijeme na čitanje kada ono ubrzano guta naše živote u pokušajima sveobuhvatne percepcije i konzumacije svijeta na kraju kojega puta stoji pregolemo SVE u svome savršenstvu koje je jedno jedino, veliko, neprikosnoveno NIŠTA.

Kultura knjige u maloj, beznačajnoj zemlji, čija se veličina gradila iza iluzionističkih paravana jedne brižno isplanirane prijevare, iz koje je, nakon što je temeljito počišćena od svakog oblika vrijednosti, ponajprije od materijalnih, a onda i svih drugih, dakle, kultura knjige u zemlji čiju beznačajnost legetimira i tzv. puk (na izborima) i tzv. establishment, u zemlji koja svoj identitetski pupak u formi ”nacionalnog jezika” brutalno i beskompromisno odsijeca na razini obrazovanja, na razini književnosti, na razini lingvistike, izgubila je svako uporište i sigurno zakoračila na ”put u nepostojanje”, kako je to ”lijepo” nagovijestio Mihalić prije više od šezdeset godina, put s kojega bi je mogla skrenuti jedino neka ozbiljna ”kulturna politika” (što god to značilo), neki minimum konsenzusa preostale pameti koja još nije ishlapila, ako je tu pamet uopće moguće okupiti pod nekim kišobranom, osim pod ”kišobranom” razorne ekspolozije kapitala kojemu se živo jebe za nekakve male zemlje sa svojim malim jezicima, svojim malim književnostima, svojim malim i patetičnim intelektualcima i drugim malim pimpekima. Jebanje ionako već odavno nije u sferi razmjene erotske energije i nekakvih smiješnih emocija, kako nas lijepo podučavaju profeti neoliberalne apokalipse, jer u njihovim je, samo njihovim rukama i batina i tratina.

A pod mekim tepihom industrijskog travnjaka, pod dupetom lutke na napuhavanje, jedino je sigurno mjesto svakome autonomnom mišljenju, svakoj kreaciji u književnosti i drugim umjetnostima, svakoj ideji razlike, makar ona bila samo na razini maloga, smiješnog jezika, koji prevodi velike, smrtno ozbiljne književnosti, s njihovih velikih, smrtno ozbiljnih jezika i tako održava iluziju o malom jeziku koji se opire, raste, razvija se… Dokle će, majku mu?

No, vratimo se malo na početnu rečenicu. O kraju kulture knjige intenzivnije se počelo govoriti nakon kraha jednoga knjižarskog lanca stvorenog inženjeringom jedne krajnje akulturne i, ako hoćete, anacionalne politike školskih udžbenika, kada su nabildani, a onda u jednom trenutku napušteni tigrovi od papira ostali na nekom priručnom Jakuševcu političke makulature, kakva je jedino i mogla biti pod kapom državne politike u posljednjih četvrt stoljeća. Ne mislite valjda da je slučajno sve što se dogodilo i da iza toga stoje neki antičevići, žužuli ili žderići, neki ”izdavači”, neki beskrupulozni, besprizorni i arogantni tipovi, neki sitni lopovi i ”konjokradice”?

Ali da ne zabasamo predaleko u prošlost, podsjetit ću samo na vrijeme udruživanja propalih knjižarskih mreža Algoritma, Profila i Mozaik knjige, kada sam najavu novoga ”najvećeg” knjižarskog lanca Algoritam-Profil-Mozaik, skraćeno APM dočekao jednom očajničkom psovkom: A u Pičku Materinu, skraćeno APM.

Nije li svakome tko se izdavačkim i srodnim poslovima bavio duže od šest dana bilo jasno o čemu je riječ?

Slušam sad kolege izdavače kako su raspalili drvljem i kamenjem po svom dojučerašnjem predsjedniku Zajednice nakladnika i knjižara, gledam ih kako ga zaobilaze na stubištu Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i s/šport, vidim kako se odmiču od njega i premještaju sa stolice do na jednome bizarnom sastanku u tom istom uredu, gledam i ne vjerujem svojim očima da to čine ljudi koji su ga izabirali da vodi ”krovnu” (kad padneš s krova vjerojatno manje boli nego kada padneš s Marsa) udrugu izdavačkoga posla, da ne kažem industrije i umrem od smijeha.

Slušam i pisce, predsjednika HDP-a, kolegu i prijatelja Nikicu Petkovića, čitam kako govori o marginalizaciji i zakidanju pisaca, što je točno, i izdavačima koji za razliku od tih i takvih pisaca posjeduju penthouse i druge materijalne trice i ku(r)čine.

Kako sam, na žalost, pod svoju kožu nagurao nekoliko tih različitih perspektiva, fascinira me sljepilo parcijalnosti, prebacivanje loptice krivnje na one kojima se odano služilo dok se to, u nekom kratkom razdoblju, činilo lukrativnim, dok je trebalo oprati golem novac poreznih obveznika koji se prelio na račune nekoliko izdavača udžbenika, pa se objavljivalo, uza sve nijanse sive, i ponešto crnila domaćih pisaca i hit-makera.

U tom je vešeraju otvoren i niz dućana s knjigama, golemih prostora po shopping mallovima, dućana koji nikada nisu ni namjeravali biti knjižare, dućana koji su pomeli ”nezavisnu” knjižarsku scenu, male, privatne knjižare, i onda otišli u ”vječna lovišta” zajedno s dokidanjem države kao jedinog kupca koji je plaćao hitro i izdašno.

Znamo da je iza tih projekta uvijek stajala neka politika, da je netko stavljao parafe na ugovore, da ih je netko potpisivao. Pedro su danas samo izvršitelji, jednako kao u slučaju Agrokor, kao u svim mogućom slučajevima, za koje su oni koje smo voljeli, Slučajevi Daniila Harmsa samo smiješne, apsurdne pričice.

”Tihe lomače”, jer Mihalić nam je za cijelu situaciju dao nužna imenovanja, u režiji političkih garnitura u proteklih četvrt stoljeća, pri čemu ne izuzimam nijednu, pa niti onu u kojoj sam sam pokušavao pronaći mjesto za pristojno očuvanje kulture knjige, obilježile su proces polaganog ali sigurnog izgona knjige iz javne sfere, potom iz sustava obrazovanja, a onda i iz naših života. Farenheit 451 u svojoj je naivnosti samo smiješna distopijska bajka u odnosu na našu realnost u kojoj knjiga nestaje temeljito i sustavno, na nečujnim plamičcima posvemašnje korupcije iza kojih ostaje samo dim, ponešto smrada, prah i pepeo. Ashes to Ashes otpjevao bi Bowie i zauvijek nas napustio, jer ZAUVIJEK je ovdje često jedini pozitivan ishod.

 

Oglasi