Elis Bektaš: Kako je počeo rat

Znadem ja, draga djeco, da vi meni ovo nećete povjerovati, ali i ja sam nekoć bio dijete, baš kao i vi sad. Ja sam tada jako volio čitati knjige i stripove i gledati filmove u smislu kulturnog uzdizanja i pravilnog formiranja ličnosti, a najviše sam volio Mlade lavove, Princa Valijanta, Pustinjske škorpije, Bitku na Neretvi i Topove s Navarona. Onda sam počeo priželjkivati da bude rat, pa da i ja budem u njemu, jer je to lijepo i uzvišeno. Ta je želja bila toliko silovita da mi je naposlijetku i na san izašla.
Premda nisam išao u mekteb, svojom sam se djetinjom dušom iskreno i usrdno molio da taj rat izbije, ali te se dove nisu nikako primale. Onda sam malo poodrastao i u višim sam se razredima osnovne, te tokom čitave srednje škole samostalno i uz pomoć društvenih subjekata izgrađivao kao ateistu, u smislu svjesnog i voljnog čina. Neko vrijeme iza toga, kad sam već uveliko bio zaboravio na svoje djetinjstvo, stigao je rat. Provrtio se tu nekoliko godina i otišao svojim putem dalje. A meni se jedne noći, taman iza potpisivanja Dejtona, ukaza jedan melek i upita me
– Eto, jesi li sad zadovoljan?
– Zadovoljan čime? odvratih pitanjem.
– Pa time što ti je dova uslišena, reče melek.
– Kakva sad dova? opet upitah misleći da sanjam.
– Pa ona dova da bude rat što si je upućivao kad si bio dijete, melek mi strpljivo objasni.
– Ama kako će se ta dova primit, rekoh sad već posve zbunjen. Ja nisam znao ni proučit dovu kako treba.
– Nema to veze, odvrati melek. Kad čista djetinja duša za nešto iskreno i usrdno moli, onda se to i ispuni.
Eto draga djeco, ako vas već zanima ko je počeo rat, nemojte kriviti jedni druge, jer ćete tako samo dublje tonuti u zabludu. Krivite mene i moju djetinju naivnost uslijed koje sam tražio da mi se ispuni želja.
I halalite, nije bilo iz zle namjere. A biće dobro ako nešto naučite iz ovog mog strašnog, a poučnog iskustva i ako budete vodili računa o tome kakve dove upućujete.
Oglasi