Heroj među zločincima

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Branko Mijić (Novi list)
Niti ovog 1. srpnja nitko iz državnog vrha nije pohodio njegov grob, niti položio vijence, a prošlo je 26 godina otkako je pao za Domovinu. Ni ove godine, baš kao ni prethodnih, nije bilo počasnih plotuna, posljednjeg pozdrava »slava mu« i želje »neka mu je laka hrvatska zemlja«, ceremonije koju zaslužuje svaki branitelj, a kamoli ne jedan policijski zapovjednik i redarstvenik RH.
Josipa Reihl-Kira, osječkog načelnika policije ubijenog na dužnosti tog vrućeg ljeta 1991. godine, sjećaju se još njegova supruga Jadranka i najbliži, te oni koji njegovu žrtvu smatraju duboko humanom. A ponašanje Republike Hrvatske, koja do današnjeg dana ne želi procesuirati nalogodavce tog zločina uperenog protiv te iste države koju je Kir predstavljao, duboko sramotnim.
Mogli su nasljednici u policijskoj odori poput JFK mučki umorenog JRK, samo da su htjeli i da im to politika dopusti, odgovore o tom u zaborav gurnutom atentatu potražiti dan ranije, u zagrebačkom hotelu »Esplanada«, među odabranom elitom okupljenom na predstavljanju knjige »Državni udar« čiji je autor također Osječanin, dobro upućen u zbivanja u tom gradu s početka devedesetih, Vladimir Šeks. Mogli su momci i cure u plavom o svemu tome nešto priupitati i Branimira Glavaša, višestrukog saborskog zastupnika, koji voli paradirati u generalskoj uniformi, čovjeka koji unatoč »Selotejpu« i »Garaži« kao slobodni građanin šeće tim istim Osijekom.
Ima u ovoj zemlji još živih koji pamte Josipa Reihl-Kira i koji bi mogli reći zašto je morao umrijeti, baš kao što bi i poneki grobak, koje državni vrh ne zaboravlja i ne zaobilazi kada su vijenci i počasti u pitanju, mogao nešto dometnuti. U stvari o ubojstvu Josipa Reihl-Kira na početku tog ratnog ljeta 1991. godine sve se zna, i tko, i kako, i zašto. Ali je strah od istine za još uvijek žive i one koji misle zauvijek uzorito živjeti u povijesti toliko velik, da je zabranjeno svako sjećanje na njega, a kamo li odavanje bilo kakve počasti.
Zato se po tom mirotvorcu koji je želio spriječiti rat i policajcu koji nije nosio oružje u Hrvatskoj ne zove ni najmanja ulica ili trg. Zato kvazipovjesničari i dokumentacijski centri bježe od evidentnih dokaza koji ozbiljno dovode u pitanje svetost rata i nevinost vođa, zato hrvatsko pravosuđe zavjetom šutnje štiti zločince a ne žrtve. Zato i Josip Reihl-Kir i njegova obitelj uzalud čekaju pravdu, baš kao i obitelj Zec, Krivokuće, Levarovi i mnogi drugi ubijeni na pravdi Boga. Zato o Josipu Reihl-Kiru ni Šeks ni bilo tko drugi neće napisati knjigu, a ponajmanje je nasloviti »Državni udar« iako je u tom trenutku ubojstvo načelnika PU Osijek to doslovno i bilo.
JRK je bio heroj koji je smetao zločincima i zato je morao nestati baš kao što tragovi njegovog postojanja moraju biti uklonjeni.
Kako autori nekih knjiga ne bi postali glavni junaci drugih.
Oglasi