H.D. Thoreau: DOKOLIČARENJE

DOKOLIČARENJE

Odgurnuh knjige,čitat mi ne paše.
Misli do drugih bježe odredišta.
Selim u polje, do bolje ispaše,
Gdje ne mora se polučiti ništa.

Plutarh bje dobar, Homer isto snažan,
šekspirski život čovjeka uzbudi.
Al’ čitač Plutarh manje mi je važan
I Shakespeareova slava, nego ljudi.

Dok ležim ispod lješnjaka u travi,
Što marim Troju, gdje su Grci pali?
Kad žešću bitku sada vode mravi,
Da bi brežuljak osvojili mali.

Nek’ čeka Homer da stvari počinu,
Rujno il’ crno, bozi da odluče.
I mravlji Ajax da skupi družinu,
Kamen da makne, uljeze potuče.

Shakespeareu dat ću pozorni trenutak,
Al’ sada mi je kap rose u glavi.
Kišonosni mi oblak sakri kutak,
Vraćam se netom, čim se svod zaplavi.

Na postelji od divlje zobi s travom,
Od kraljevskoga mekši mi je jastuk.
Djeteline svjež stručak pod glavom,
A ljubičice stopala obrastu.

I ljubazno se oblaci povlače,
A vjetar nježno pozdrav pridometne.
Kišica prši, kap po kap namače,
Najprije lokve,pa zvončiće cvjetne.

(…)

Sa svih stabala kaplje uokolo,
Cijedi se slador, ko da preša stišće.
Dok lahor svira, zovući u kolo,
Tresuć kristale na rasuto lišće.

Stidljivo sunce ne pokaže lice,
Al’ blagošću me ozari u duhu.
Mokre mi lokne na patuljka sliče,
Što vedar zbriše u bisernu ruhu.

Prepjev: Božica Jelušić
Foto: Ivan Nivan, arhiva

Oglasi