Sanjin Sorel i buđenje nečastivog

Fotografija: Jovica Drobnjak

Piše: Slađana Bukovac
Sve do nedavne nedjelje, 2. srpnja, Sanjin Sorel bio je sveučilišni profesor kao i bilo koji drugi. Obuvao je cipele, odlazio na posao, držao predavanja i ispite, po povratku svraćao u samoposlugu, kako kasnije ne bi morao iz kuće izlaziti još jednom, po namirnice.
Bilo je u tome, mora se priznati, neke monotonije. Prema njegovom životu nije se mogao snimiti film, ni dokumentarni. Čak ni nekakav eksperimentalni, namijenjen isključivo festivalskom žiriju, koji s najavnom i odjavnom špicom jedva da traje pet minuta.
Još u subotu, 1.srpnja., Sanjin Sorel legao je na počinak kao i obično. Potapšao je jastuk, uzeo knjigu s noćnog ormarića, prstom potražio redak na kojem je prethodne večeri stao. Zaspao je kao ista osoba koja je bio prethodnih četrdeset sedam godina.
Probudio se kao Zlostavljač.
Još dok je pobirao mrvice od sinoćnje večere sa stola, njegovo je ime u tiskari riječkog „Novog lista“ otisnuto u tisućama primjeraka. Još je bilo toplo, to njegovo ime, a i njegova fotografija na naslovnici novina iznad koje se, u fontu veličine 72, s udaljenosti od pola predavaonice oku ugodno dao iščitati naslov „Nečastivi na riječkom Filozofskom fakultetu“. A unutra, stranice 6,7,8 i 9 bile su posvećene isključivo njemu, Sanjinu Sorelu, i napokon se osim glave preko pune visine formata ukazala i figura, nasmiješeni Sorel, to jest Nečastivi, koji svoju pravu prirodu pokušava zakamuflirati predvidljivom crnom dolčevitom. Iz teksta novinara Damira Cupaća moglo se razaznati da je Sorel konačno dolijao. Dvije studentice (podaci poznati redakciji), kao i jedna kolegica s Odsjeka za kroatistiku (podaci, o Nečastivom je riječ, također zaštićeni), navele su gotovo neiscrpan popis Sorelovih grijeha, s kojim se grafički dizajner zlopatio dulje od pola sata dok ga nije smjestio na navedene četiri stranice.
Dvije studentice sastavile su ga tako artikulirano, i pomno, da je već sama činjenica što su studentice duboko uvredljiva, jer im verbalne sposobnosti daleko nadilaze neke ovdašnje akademike. Osim što zadaje previše literature, Sorel na predavanjima ništa ne objašnjava; ismijava, izruguje se, vrijeđa po vjerskoj i nacionalnoj osnovi, a ugnjetava po ideološkoj, pretrpava obaveznom građom koja uopće nije obavezna. Jedino što mu je (zasad) strano je pedofilija, batinanje, seksualne iznude, i apartheid. Profesorica, Sorelova kolegica, potvrđuje sve navedeno, i još napominje kako i nju Sorel vrijeđa pred svojim stvarnim i virtualnim prijateljima, „malobrojnim“. Što uvelike razjašnjava stvari, jer kakav je to čovjek, pedagog i predavač suvremene književnosti, koji nije masovno omiljen i popularan? Što si točno umišlja Sorel s tim malobrojnim prijateljima, da ima pravo na samoizolaciju, kao Danijel Dragojević, ili možda aspirira biti hermetičan, kao Nikola Šop?
Novine su fer, i Sorelu je pružena šansa da iznese svoju stranu priče. Mogao se braniti po svih 267 točaka optužnice, ali on to nije htio. Točnije, nije htio ni po jednoj. Jer da su optužbe anonimne. Sorel, naime spada u one neugodne ljudi koji do anonimnosti ništa ne drže. Da, recimo, upozna Juliana Assangea, taj bi se vjerojatno okrenuo na drugu stranu. Okej, možda se ne bi baš okrenuo, nije se moguće okrenuti od čovjeka koji sjedi u ekvadorskom veleposlanstvu, i više ne proizvodi klorofil, to jest sklonjen je sa sunca, ali vjerojatno bi priupitao nešto glupo, recimo, kako je Edward Snowden.
Mnogo toga u ovoj državi nije kako spada, ali barem je Sanjin Sorel napokon dolijao. Ostao je Todorić, još se koprca Sanader, novo suđenje traži Čobanković, uzoholio se Plenković, gotovo kao Hanžeković. Bez predaha se skidaju i stavljaju ploče, granitne i limene; dolje ćirilica, dolje latinica, gore „Za dom spremni“, dolje Tito, gore HOS, dolje SKOJ. I puca se, neprekidno se puca, iz ilegalnih sredstava, nastrijeljuju se ljudi kao zečevi. Često se koristi i hladno oružje, sjekire i kuhinjski noževi, ali nećeš Sanjinu, nećeš Sorele, ako do nečeg još ovaj puk drži, to je stilistika, poredba i metafora, to su klasici, Marulić i Jergović. Čita ovaj narod, čita, Sorelu, nije im stran Baudelaire i Verlain, znaju oni tko je St-John Perse i Mahmud Derviš, a i tebe su, Sanjine, već odavno pročitali.
Uvukao je Sorel, razumije se, rogove. Anonimni izvori malo su zaprijetili ispod teksta. Krvnim deliktom, razumije se, i to ne njemu, nego maloljetnoj mu djeci. Jer i studenti su nečiji potomci. Ostavilo je strateški uredništvo „Novog lista“ tu prijetnju da stoji jedno dva dana, kako bi se stekao dojam o ozbiljnosti situacije. Oformila se grupa njegovih tobožnjih „branitelja“, luzera kao što je i sam, s doktoratima iz stilema; raznih dosadnjakovića, pjesnika; tobožnjih bivših studenata (da su tako uspješno studirali, bili bi negdje na funkciji, ozbiljno bi drmali, a ne grickali proračun kao miševi, natjerujući djecu po područnim školama). Lažni „branitelji“, njih 90, potpisalo je i peticiju, iz čijeg svakog retka izbija strah od one noći sa subote na nedjelju, jer svaki od njih, to gotovo da se može nanjušiti, strahuje od još tople tiskare „Novog lista“, strojeva koji se bučno okreću. Miriše na olovo u zraku, valja leći u postelju, znajući da se može dogoditi Preobražaj, da svatko od njih jutro može dočekati buljeći u vlastite ekstremitete ogromnog kukca. Pitaju se kojeg će narednog pogoditi literarna građa, cigla s krova višekatnice, neobjašnjiva, metafizička Sudbina.
Na riječkom Filozofskom fakultetu zasjeda Etičko povjerenstvo. Etika je komplicirana znanost, koja na žalost ne pruža jednostavna rješenja. Kako točno odvagnuti Sorelovu krivnju, a da im se ne omakne ni dekagram manjka, ili viška? One dvije studentice dobro znaju kako ovdje, i drugdje, prolaze zviždači. Anonimna profesorica nije toliko luda da izađe pred mjerače pravde, ta je tražila da je novine povuku već iz online izdanja. Vjerojatno će se povjeriti tek policiji, nakon što provjeri funkcionira li im uopće mehanizam zaštite svjedoka; nov identitet, novi dokumenti, automobil neupadljive boje, udoban, klimatiziran smještaj negdje na južnoj hemisferi.
Novinar Cupać zna da su sveučilišne institucije inertne, i lijene. I ne dopušta da zbog toga sav njegov istraživački trud padne u vodu. Piše još jedan tekst, ovaj put komentar. Hoće da se otkriju Soreli, svi Soreli, tipovi zbog kojih ljudi s grčem odlaze na ispite, umjesto da su opušteni i nasmiješeni, kao na VERN-u. Mahniti profesori, plaćeni iz proračuna, trebaju postati prošlost. Zamijenit će ih blagi, terapeutski prosvijećeni intelektualci, koji će im lakše objasniti osnove staroslavenskog nego što sveti Franjo Asiški razgovara s pticama. Nakon univerziteta, nježnost se ima proširiti i na druge segmente javnog života, utopijski sanjari Cupać. Predsjednica mora prestati koristiti svaku vojnu vježbu da maše kalašnjikovom, a premijer bi ponekad mogao otići na autobusni kolodvor, utješiti roditelje koji masovno i histerično jecaju na peronima, ne zna se je li gore na peronu za Frankurt, ili Hamburg. Političke bi partije mogle prestati biti glavna privredna grana, i ostaviti nešto novca u državnoj kasi za lijekove, i malo toaletnog papira u vrtićima. Bit će plemenitih ideja, dok god je poštenog i nekompromitiranog novinarstva.
U međuvremenu, što se događa sa samim Nečastivim, čovjekom koji je sve pokrenuo, Sanjinom Sorelom? Postalo ga je nemoguće sresti. Nema ga u haustoru, nema ga na Korzu. Čak nema ni njegovog glasa na telefonu, javlja se neka anonimna žena, tvrdi kako pretplatnik nije dostupan, ni javnosti, ni pravdi. Dobro skriven, negdje računa koliko će mu, kad odbije ratu kredita, provijante i račune, ostati za odvjetnika. I imaju li oni POS uređaje, jer se lukavac sjetio da u svojoj bankovnoj lepezi mogućnosti ima opciju beskamatnog obročnog plaćanja na 12 rata. Izvukao bi se iz svega nekom strategijom pužuće obrane, gledao je kako se izvlače još gori. Ubojice djece na pješačkom prijelazu, jahtaši koji kao za punjenje paprika melju ljudsko meso. Ne možeš ti platiti takvog odvjetnika, Sanjine Samsa. Nikad ozbiljan tip, koji nedjeljom roštilja sa sucem, neće pokucati na tvoja vrata. Nije tvoj zločin manji jer je apstraktan, i nije ti priskrbio imovinsku i nekretninsku korist. Nitko ne zna koliko si točno duša, i generacija odvratio od literature, i preusmjerio što u uslužne djelatnosti i tercijarni sektor, što na kravlje farme u Corku. Ugrozio si ono što nam je najsvetije, tako si mogao i pljunuti na Baščansku ploču. Htio si biti nekonvencionalan, ustrajao si na tome da budeš neprilagođen. Vjerovao si da ne košta ništa, i da se nikog drugog ne tiče. Da se, kad je već propao obrazovni kurikulum, nikog ne tiču tvoje pedagoške metode. Ali tiču se, itekako. Ljudi sve prate, sve vide, narodno strpljenje, unatoč tome što mnogi tvrde drugačije, ima svoje granice.
I taj život koji si ranije imao, i za kojim sad toliko žališ, što će ti? Da i dalje svakog jutra obuvaš cipele, gledaš gdje ćeš parkirati, da u „Mlinaru“ dođeš na red baš kad nestane bureka sa sirom?
Tvoja sudbina je, Juliene, crveno i crno. Između te dvije uniforme nije ostalo onoliko prostora koliko si sam sebi umislio. Možda smo te pretvorili u žohara, ali si barem žohar s naslovnice.
Oglasi