HRVATSKA DRŽAVA KAO KARGO-KULT

Fotografija: Boris Štajduhar

Piše: Romano Bolković

Nenad Bakić uočio je da je dominantna hrvatska ideologija kargo-kult. Ja bih tek dodao: sama je hrvatska država kargo-kult. Što je kargo-kult?

Kargo kult je vjerovanje kulturnocivilizacijski intaktnog življa u pribavljanje materijalnih dobara ( cargo ) duhovnim sredstvima, budući da suvremeni proizvodni proces autohtonom stanovništvu spoznajno izmiče. I upravo stoga jer ne razumiju tehnološki proces, domaći smatraju da su ta dobra stvorena po duhovnim silama, boštvima, pa akoprem su izvorno namijenjena domaćim ljudima, stranci su ih greškom ili svojom zlobom nepravedno prisvojili stekavši nad njima kontrolu: i nad kargom, materijalnim dobrima, i nad inferiornom kulturom, autohtonima. Modus operandi kargo kulta zato i ne može biti drugo doli ritualno oponašanje izvanjskih, vidljivih aspekata materijalnog procesa u nepokolebljivoj nadi da će ono nevidljivo i duhovno podariti pripadnike kulta svime što je u njegovoj srži – cargom, materijalnim dobrima.

Klasičan primjer te kultne prakse, u osnovi simpatičke magije, vjerovanja da se na osnovu zakona sličnosti željeni učinci mogu proizvesti njihovom imitacijom ( grmljavina bubnjanjem, npr. ), znameniti je kult John Frum. Kult je nastao na otoku Tanna, u pacifičkoj republici Vanuatu, nešto prije WWII, da bi kasnije postao ogledan kargo kult. Članovi kulta vjeruju da je John Frum američki vojnik iz WWII koji će donijeti bogatstvo i prosperitet ljudima koji ga obožavaju. Jedna od etimologija tvrdi da je John Frum Ivan Krstitelj – “John from Jesus Christ”.

1941. godine stanovnici Tana otoka počeli su zagovarati vjerovanje da će potpunim odricanjem od novca i nestankom u šumi zauzvrat dobiti bogatstvo koje uživaju bijeli ljudi. Po povlačenju u šumu i dolaskom američkih vojnika na otok kult je prerastao u pravu religiju. Domoroci su bili potpuno impresionirani opremom koji su Amerikanci donijeli sa sobom: tijekom WWII svjetskog rata tu je bilo stacionirano 300.000 američkih vojnika, koji su u vojnu bazu donijeli ogromnu količinu zaliha ( ili “tereta” ). Nakon rata i odlaska Amerikanaca, sljedbenici Johna Fruma sagradili su simbolične piste za slijetanje kako bi potaknuli američke zrakoplove na slijetanje i donosili im “teret” ( cargo ). Naime, nakon završetka rata Amerikanci su otišli naglo kao što su stigli. Napuštene su vojne baze, a stalni protok tereta koji je promijenio živote otočana potpuno je usahnuo. Muškarci i žene na otoku Tanna u međuvremenu su svikli uživati u Coca-Coli, radijima, kamionima, čamcima, satovima, kutijama za led, lijekovima, konzerviranom mesu i slatkišima, pa su pokrenuli plan za vraćanje tereta. Promatrajući praksu američkih zrakoplovaca, mornara i vojnika, usvojivši „tajne“ pozivanja tereta, otočani su počeli krčiti vlastite slijetne piste, a podigli su i tornjeve i bambusove antene. Rezbarili su drvene radio slušalice s antenama od bambusa, a s vremena na vrijeme čak i drveni regulator zračnog prometa. Dan za danom, muškarci iz sela sjedili su u svojim tornjevima noseći svoje replike slušalica dok su drugi stajali na pisti i mahali signalima za slijetanje kako bi privukli teret koji je donio zrakoplove s praznog neba.

Učinili su sve kako su naučili činiti, oponašali su prosedee koje su brižno usvajali, imitirali su sve izvanjske postupke i okolnosti, ali – tereta/carga/dobara niotkuda!

Ipak, sljedbenici vjeruju da je razlog što sve više turista sa Zapada dolaze na otoke Vanuatu upravo John Frum vjerovanje, jer eto, turisti sa sobom donose prosperitet i novac. Sljedbenici kulta također vjeruju da će se John Frum vratiti na otok Tana 15. veljače, ali nije naznačena godina, tako da se taj dan proslavlja na otocima Vanuatu kao Dan Džon Fruma.

John Frum sekta čak ima i svoju političku partiju na Vanuatu. 1957. godine jedan od poglavica John Frum sekte je kreirao Tana vojsku, koja je ritualna organizacija, i čiji članovi svake godine 15. veljače organiziraju parade, nose maskirne uniforme koje su im preostale od američkih vojnika, i na majicama pišu Tana vojska SAD.

I tak…

Jasno da svaka sličnost s Hrvatskom nije slučajna, iako bi na granicama Hrvatske trebao stajati natpis: Stranče, svi događaji i osobe u ovoj zemlji sasvim su fikcionalni i svaka sličnost sa stvarnim ljudima i zbivanjima sasvim je slučajna.

Hrvatska je i u dijelu, kao list čija se struktura fraktalno prenosi na cjelinu, i u svojoj ukupnosti kargo-kult.

Dok Nenad Bakić njemu svojstvenom preciznošću i pedantnošću navodi kargo-kultove hrvatske politike, kulture, gospodarstva etc. zaključujući da je kargo-kult državna ideologija Hrvatske, ja bih kazao da je cijela država kargo-kult: imitacija države kojom autohtono stanovništvo obredno želi proizvesti učinke stvarne države.

Pogledajmo u detalju, prije povrataka na cjelinu: ovdašnje je stanovništvo upravo izgradilo aerodrom, na njemu rade ljudi u uniformama, sa slušalicama na glavi, ima antena, itd.itd., i svi čekaju da s neba konačno stigne „teret“, no kargo nikako da sleti na aerodrom dr.Franjo Tuđman, koji je, nota bene, već i nazivom u svezi sa središnjom figurom svakog kargo-kulta: Big Manom, povlaštenom osobom koja je jedina ovlaštena komunicirati s precima/boštvima jamčeći da će kargo jednom stići. I mi smo dakle uredili svoje sletne staze baš kao prave no od Fruma ni pisma ni razglednice.

Tako smo uredili i državu: ima tu svega kao u pravoj državi, i prometa, i socijalnog prometa, i institucija, i izbora, i stranaka, i itd. i itd., i domaći živalj nesvikao na kulturnocivilizacijske tekovine u dodiru s napretkom suvremenoga svijeta improvizira usvojene prakse koje inače jamče blagostanje, donedavno čak i državu blagostanja, a danas još uvijek zdravstvo, školstvo i mirovinu, no u našoj državi, unatoč tome što je svaka sličnost sa stvarnim ljudima i državama barem u intenciji namjerna, ništa od tog šamanističkog fetišizma ne uspijeva – kargo nikako da padne s neba, pa je sama država postala teret.

Zato je Hrvatska, kažem, kargo-kult: teret koji je postao predmet kulta.

Oglasi