Uz odlazak Tatjane Tagirov

Piše: Zoran Simić

Tanji T, umjesto neke kave koju ne stigosmo popiti…

Bilo je neko proljeće, ili jesen, ne sjećam se više. Početak 80-tih. Bili smo mladi, živjeli smo rock and roll. Bio je Novi val. Pozdrav Beograda Zagrebu. Kulušić. Tu sam upoznao mladu novinarku Večernjaka Tatjanu Tanju Tagirov. Otada smo puno toga prošli. Usudjujem se reći: sve ono što život nosi. Bili smo prijatelji, suradnici, kolege. Jedno vrijeme nerazdvojni u Poletu. Pisala je sjajne teme. Ne volim patetiku, ali moram reci: Tanja je bila Čovjek i Prijatelj. Stručnjak i Novinar. Iz vremena novinarstva. Pisala je u “crnoj kronici” kao dipl pravnica i kasnije s odvjetnickim ispitom (s Pravom u “malom prstu” i sjajnim novinarskim zanatom), a imala senzibilitet za drustvo, sve kulture, politiku…zivot!

Ostaju tekstovi (ma, hebeš tekstove), ostaju sjećanja na nezaboravne dane i noći u Svetozara Markovića u Zagrebu kod Šubićeve, u Šubićevoj kod Goge, u “aleji palih komentatora” kod Vjesnika, u Novom Zagrebu, na Savici, kod “Lažnog svjedoka” na Zrinjevcu, u “Gurmanu” u Adžijinoj kod “džamije”, u Puli…(nema smisla nabrajati sve toponime Tanjine sveprisutnosti u Zagrebu, a poslije u Beogradu)…ostaje sjecanje na silnu pozitivu. I u najtezim situacijama.

Draga Tanja, hvala ti za nezaboravni osmjeh. A dragom Miši i familiji iskrena sućut.

Oglasi