USPRAVNICA ILI JADRANSKO-BALTIČKO-CRNOMORSKA INICIJATIVA

Piše: Romano Bolković

Hrvatska vanjska politika gustom povijesnom vremenu unatoč ostvarila je sve svoje ciljeve: prvi je bio stjecanje međunarodnog priznanja, drugi osiguranje teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, a treći njen ulazak u NATO i EU. Ulaskom u Europsku uniju Hrvatska, na prvi pogled, kao da je oboljela od vanjskopolitičkog karcinoma: leđima okrenuta EU a pogleda uprta u tzv. Regiju, Hrvatska je u dosanjanu Europu krenula račjim hodom, napredujući unatrag. Država koju nastavaju ljudi koji su se oduvijek iseljavali na Zapad, ugledali na Zapad, samorazumijevali kao Zapad, odjednom je postala zemlja euroskeptika i poprište nesnalaženje u temeljnim pitanjima koje je pred nas postavila novonastala situacija. Primjerice, hoće li nakon ulaska u EU Hrvatska postati mala sila, pitanje je koje se vjerojatno u javnosti i ne razumije. Hoće li njenom vanjskom politikom dominirati liberalne, konzervativne ili socijalističke ideološko-stranačke orijentacije, samo je naizgled shvatljivije: ovi su pojmovi u Hrvatskoj ispražnjeni od svakog sadržaja, pa je Europskoj uniji kao zajednici vrijednosti, a ne samo država, Hrvatska u tom smislu nevjerodostojna. Ovome pridolazi i druga nevolja: već stoga jer je ulaskom u EU vanjska politika postala unutarnjom, visoku su državne adrese u stalnom nadmetanju divergentnih nazora spram previranja u EU, oslanjajući se na središta moći koja, pokazao je i Brexit, budućnost EU vide do isključivosti različito.

Ipak, unatoč fragilnosti Vlade i njenom konačnom krahu, usprkos nepostojanja konsenzualnog minimuma oko hrvatske vanjske politike uslijed neslaganja aktera koji je artikuliraju, ta politika i opet, kao i svih ovih četvrt stoljeća od obnove hrvatske državnosti naovamo, pokazuje neobičnu vitalnost: ni rat, ni pretvorba i privatizacija, ni recesija, ništa nije omelo hrvatsku vanjsku politiku u uspješnosti ostvarenja njenih ciljeva, pa tako i sada, unatoč zemlji u rasapu, hrvatska „Jadransko-Baltičko-Crnomorska“ inicijativa, koju je PRH Kolinda Grabar-Kitorović promovirala kao neformalnu platformu ojačanje cjelokupne političke, ekonomske, infrastrukturne i sigurnosne suradnje u srednjoj i istočnoj Europi, biva u nevjerojatnoj diskrepanciji spram svega što su u ovdašnjoj političkoj dinamici zbiva. Inicijativa je u hrvatskoj javnosti poznata po neologizmu „uspravnica“, i od postulatornih je oporbenjaka – bespoštednih kritičara svega postojećeg tek da se redakcijski opravda tema još jedne kolumne – umah svedena na višegradski habsburški kičeraj, koji bi da neraskidivoj sraslosti s Balkanom suprotstavi hrvatski mitteleuropski, pa i onaj mediteranski identitet. Ovo treba naglasiti: Hrvatska je iz sasvim shvatljivog razloga zatomila svoju srednjoeuropsku pripadnost: ideja takvog uvezivanje Hrvatske na puno je desetljeće i više iščezla iz javnosti jer, relap ke Genscher, sve je do toga da se limes postavi što istočnije, pa je pravac Zapad – Istok bio onaj koji nije trpio nikakve prepreke na putu širenja NATO-a prema Podmoskovlju, što je valjda ultimativni ideal. Kako je germanska, stara Mitteleuropa shvaćena kao prepreka toj geopolitičkoj tendenci, tako se danas i vratila, ali, ne u K. und K. ruhu, nego, kuriozitet više, nositelji bi projekta mahom trebali biti – Slaveni. Već ovo pokazuje fundamentalno nerazumijevanje inicijative Kolinde Grabar-Kitarović: Srednja Europa koja je njoj na umu, nije Mitteleuropa bečke nostalgije. A propos mediteranske komponente našeg identiteta, o tome u Hrvatskoj ionako razgovijetno govori jedino Dejan Jović.

Pogledajmo što je Predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović imala na umu predlažući ovu inicijativu.
“Stvaranje snažnih unutarnjih regija jedan je od načina jačanja Europske unije iznutra, tvrdi predsjednica uoči odlaska na Opću skupštinu UN-a u New Yorku gdje je s čelnicima deset srednjoeuropskih zemalja razgovarala o povezivanju prostora od Jadrana do Baltika, s Hrvatskom na njezinom južnom rubu i Poljskom na sjevernom, s ciljem stvaranja jakog saveza na političkom, gospodarskom, energetskom i sigurnosnom planu. Predsjednica o tom projektu govori:

“Meni je regija Jadran-Baltik posebno bitna, ta uspravnica koja tako prirodno izgleda. To je ona prava, istinska, srednja Europa. To vidim kao zajednički projekt (…) i Poljska kao geografski velika i mnogoljudna država na cijelom tom prostoru može puno toga povući skupa s nama”, kazala je, istaknuvši pritom da je Jadran-Baltik idealan okvir unutar kojeg 10 zemalja ima priliku “promicati interese u EU-u i NATO-u koji su uvelike jednaki ili vrlo slični”.”
Konceptualno, PRH ovu inicijativu uvodi kao neformalnu platformu koja bi ojačala suradnju u srednjoj i istočnoj Europi. Cilj inicijative je uspostaviti politički okvir koji ne bi bio paralelan postojećim integracijama, nego bi služio osnaženju suradnje na području energetike, transporta, digitalne komunikacije i gospodarskog sektora. Obuhvaćeno područje predstavlja oko 28% teritorija EU i 22% stanovništva Europske unije, ali, također predstavlja tek oko 10% BDP-a EU-a. Inicijativa ima ambiciju ukinuti razliku između “starih” i “novih” zemalja članica, motivirajući povezivanje i dovršetak integracije u Europsku uniju.

Povijesno uzevši – a tu nas povijest uči da sve staro nije nužno nadživljeno – pod imenom „uspravnica“ zakriva se stara ideja Intermariuma. Ta regija Jadran – Baltik nije drugo nego Međumorje, na poljskom Międzymorze, a poljski spominjemo jer je izvorno ovo projekt kojega je nakon Prvog svjetskog rata promicao Józef Piłsudski, kao federaciju srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja predvođenu Poljskom. U ovu zajednicu u ona se doba pozivalo baltičke države (Litvu, Latviju i Estonsku), Finsku, Bjelorusiju, Ukrajinu, Slovačku, Mađarsku, Rumunjsku, Kraljevinu SHS i češke zemlje. Predložena je federacija trebala oponašati Poljsku-Litvu, koja je sezala od Baltičkog do Crnog mora u razdoblju od kraja 16. do kraja 18. stoljeća, inače nastalu ujedinjenjem Kraljevine Poljske i Velike Vojvodine Litve. Dio Litvanaca i Ukrajinaca ideju je smatrao prijetnjom neovisnosti i težnjama za osamostaljenjem, a suprotstavljala joj se Rusija i većina zapadnih država, osim Francuske. Međumorje je dopunjavalo ine ambiciozne geopolitičke vizije maršala Piłsudskog – prometejizam, čiji je cilj u konačnici bio komadanje Ruskog Carstva. I, sada dolazimo do neugodnog finala: unutar dva desetljeća od propasti velikog Piłsudskijevog projekta, sve države koje je smatrao kandidatima za članstvom u Međumorskoj federaciji, bile su okupirane od strane SSSR-a i/ili Trećeg Reicha.
Ako je dakle jednom već ovaj koncept povijesno bankrotirao, zašto bismo, prije svega, uopće prihvatili ovu podjelu Bushovog ministra obrane Donalda Rumsfelda na „Staru“ i „Novu“ Europu – iz siječažnja 2003., uoči rata u Iraku – i ima li ona danas ikakvoga smisla i opravdanja?

Preliminarna argumentacija Predsjednice Republike može svesti se na sljedeće: Zemljopisno, ovo područje stoljećima je zajednički gospodarski i kulturni prostor. Nažalost, za mnoge desetljeća većina tih zemalja bila je lišena mogućnosti ostvarenja vlastitih ciljeva, a povijesni su događaji ometali njegov daljnji razvoj. Sve ove zemlje ulaskom u EU ponovo se susreću, no jaz između dvije Europe, stare i nove, još je uvijek vrlo vidljiv i prisutan. Ne bi li ovu situaciju prevladali, potrebna je jača suradnja ovih zemalja, tradicionalno napućenih jednih na druge, uz uključenje, kako Kolinda Grabar-Kitarović kaže, zemlje koja je po svojoj prirodi partner – Austrije.

Četiri su bitne karakteristike toga uvezivanja koridora Sjever – Jug: povezanost energetskih, prometnih, telekomunikacijskih i financijskog sektora.

Suradnja u području energetike, kako to u perspektivi vidi Grabar-Kitarović, omogućiti će stabilan i brži gospodarski razvoj. Ključ za poboljšanje energetske sigurnosti, a time i sigurnost naših gospodarstava, leži osobito u povezivanju plinovoda i naftovoda kao i integraciji tržišta. Hrvatska u toj viziji nudi projekte koji bi u potpunosti iskoristili naš zemljopisni položaj između Mediterana i Srednje Europe. To su izgradnja Jadransko-jonskog plinovoda koji će se nadovezati na globalni plinski projekt Trans Adriatic Pipline, kao i gradnja LNG terminala u Omišlju na Krku. Ova dva projekta u skladu su s nastojanjima Europske energetske politike diverzifikacije opskrbe energijom. Pomoću učinkovitih prometnih koridora i modernom prometnom infrastrukturom – što je u skladu s temeljnim ciljevima europske integracije – pospješit će se slobodan protok ljudi i roba. Stvaranje brzog i intermodalnog prijevoza – kombinirajući cestovni, željeznički i riječni promet – otvorila bi se veza od Baltika preko srednje Europe do Jadrana i Crnog mora. Uz stvaranje zajedničkih tržišta i snažnije ekonomske razmjene u ovom području, države će povećati njihovu konkurentnost unutar EU i na globalnom tržištu. Inicijativa bi trebala omogućiti državama sudionicama da se zajednički pojavljuju na trećim tržištima, čime se omogućuje sinergijski potencijal. Širenjem suradnje te bi zemlje trebale postati i sigurnijima, pri čemu je sigurnosni aspekt ove vertikalne integracije od naročitog značaja: migrantska kriza dovoljan je dokaz tome.

Integrirajući se prometno, ekonomski i digitalnim komunikacijama, koridor Sjever-Jug trebao bi u konačnici postati jedinstveno europsko tržište. Ova jedinstvenost transportne, ekonomsko-financijske i komunikacijske unije snažno je i trajno naglašavana u svim dokumentima inicijative. U konačnici, koridor bi trebao bi trebao integrirati ovo podneblje, učinivši ga konkurentnim „staroj“ Europi.

Ovakva slika našeg srednjoeuropskog svijeta izgleda gotovo idilično; što joj fali?

Suverenisti i nacionalisti kazat će da Hrvati ne primjećuju da će tako i opet biti u nekoj vrsti subeuropske zajednice s onima od kojih su se koliko jučer odvojili. Ljevičarski će hardlineri cijeli projekt prozreti kao američki, i tu je za njih priča gotova: LNG terminali na Baltiku i Jadranu tu su da dokinu osovinu Moskva – Berlin, prekinu Sjeverni tok II, a od Hrvatske i inih zemalja Uspravnice naprave Antemurale Neolibertatis: ideja je ionako, znaju to oni, Obamina. Spekulacije se nastavljaju: upravo problem Sjevernog toka II, koji Merkel tumači kao komercijalni projekt, dokazuju da Njemačka jest ekonomski div, ali je politički patuljak koji ne može biti politički protagonist: ta dvije temeljne poveznice današnje “njemačke” EU naprosto ne funkcioniraju: ni euro ( vidi: Grexit ), ni Schengen ( vidi: Cipras, dakle opet Grci, koji je pustio Sirijce u Schengen ), a da o sigurnosnom aspektu ne govorimo: Obama govori o mogućem Putinovom napadu na Europu A-bombom. Ovaj moment je naročito interesantan: Hladni rat završio je u trenutku kad je ucjena ljudskim pravima odmijenila prijetnju bombom; povratak bombe kao argumenta dovoljan je dokaz obnove hladnoratovskih odnosa u Europi. Jedino preostaje otvoreno pitanje, kad je riječ o okomicama i uspravnicama, gdje bi u viziji katastrofičara trebalo postaviti limes.

Danas, nakon Brexita, kad alternativa više nije britanska ili njemačka Europa, dakle Europa snažnih nacionalnih država na zajedničkom slobodnom tržištu kao jedinoj poveznici ili Europa viđena kao federacija, Sjedinjene Europske Države, upravo stoga jer za većinu Britanaca, čuli smo to expressis verbis, dominacija Njemačke nije prihvatljiva, pitanje je ne samo što to Srednja Europa uopće može biti, nego što je to u danas Europska Unija. Negdašnja Mitteleuropa, mjerena međumorskom mjerom, također je nekako za ukus njenih kreatora odveć germanska, i stoga je i preočito da američka prisutnost nije samo cinizam ljevice. K tome, valja spomenuti i držanje Beča: Beč, i ne samo u svojim konzervativnim krugovima, ionako osjeća stanovitu frustraciju bivšeg europskog središta koje je danas, iza Bruxellesa i Berlina, politički trećerazredno: „Srednjoeuropski Benelux“, projekt je austrijskih političkih i privrednih elita, i tu inicijativa Uspravnice ne može naći čvrsti oslonac, ako se ne shvati da Beč ima ambiciju biti mjesto transmisije političke volje malih naroda Srednje Europe prema današnjim središtima kontinentalne moći. Ali, tu smo sada već na pragu problema koji nastaju s pokušajem da nacrt ove integracije zaživi, da ideja postane stvarnost. Katalog tih problema nije malen: priličan je broj zemalja potencijalne Uspravnice čiji partikularan interes preteže pred plemenitom idejom srednjoeruopskoj jedinstva.

Vrijeme u kojem živimo vrijeme je snažnih i brojnih dezintegracija. Možda baš stoga inzistirati na onome što nas ujedinjuje, predstavlja gentlemanski pothvat, u smislu definicije gentlemana: to je osoba koja prihvaća bitku u unaprijed izgubljenom ratu. Jer, što nam drugo, kao uljuđenim Europljanima, preostaje? Ako to jesmo.

Oglasi