O knjizi „Elektronička špilja“ Predraga Fincija

Piše: Tatjana Gromača Vadanjel

Ljudska je stvarnost danas, početkom 21. stoljeća, svojim  velikim dijelom medijski posredovana stvarnost, umjetno stvorena, oblikovana, sa određenim ciljem i svrhom interpretirana. Takvoj se zbilji – patvorenoj – nužno suprotstavlja misao filozofa, čija je trenutna važna zadaća pozivati na svjesnost o toj činjenici, koja se može zadobivati samo budnošću, distancom, stalnim angažmanom slobodne, kritičke misli.

Predrag Finci, dugogodišnji profesor, doktor filozofije, filozof, esejist, pisac, erudita, autor brojnih nezaobilaznih djela koja na osoban, originalan način propituju, proučavaju i produbljuju teme umjetnosti, etike, politike, u knjizi „Elektronička špilja“ (ART Rabic, Sarajevo, 2017.), pažljivo, sustavno i odmjereno, sa manirama autoriteta kakvoga na svojemu području predstavlja, ogleda pojam i značaj suvremenih medija, iz njihovih brojnih uglova.

Važno etičko i političko pitanje današnjice kojega u knjizi postavlja autor jest „Koliko pristajem na manipuliranje medijima, i koliko sam pridonosim njihovoj zloupotrebi?“

Ovo se pitanje suvremenom čovjeku – građaninu, nadaje poput novoga zova prosvjećenosti, koji upozorava – uz ozbiljne, argumentirane razloge – na kantovski „moralni zakon u meni“, odnosno na visoke i višestruke odgovornosti ka kojima nas, kao zrela bića, okreće nužda služenja medijima – u protivnom nas, sa našom ljudskom puninom i vrijednostima, više neće biti.

Svakako da naše doba traži ozbiljne i pouzdane, temeljite reference, oglede na temu „umjetničkog djela u doba masovnih medija“, kao što je, svojevremeno, s početkom 20. stoljeća, bilo važno dobiti jedan teorijski uvid u „umjetničko djelo u doba tehničke reprodukcije“, a „Elektronička špilja“ Predraga Fincija daje svoj doprinos tome.

Mnogi su pojedinci razvijenog individualnog mišljenja svjesni da možda nikada nije bilo teže učiniti jasne distinkcije između svijeta privida i svijeta istine – današnja nas masovna, medijski oblikovana svijest nastoji uvjeriti u nemogućnost dolaska do istinitih spoznaja, u njihovo nepostojanje. Čovjek bi trebao postati žrtva konstruiranih istina koje postoje – doduše, u prilično rasprostranjenim oblicima privida, kazati će autor.

Umjetnost – kao u nekim drugim problematičnim i teškim trenutcima ljudske povijesti, služi i tome da „otkriva istinu bića“, podsjeća Finci, a „u istini nema utjehe, nema bijega“, dok nam „kič i zabava istinu prikrivaju, lažu nam o životu“.

Ispisana eruditskim i osobnim stilom, koji traži aktivnu komunikaciju, prepoznavanje i prisnost sa čitateljem, kao u nekih njegovih velikih učitelja i uzora, knjiga Predraga Fincija poziva na čitanje i užitak u čistoj, na poštenim, ozbiljno sazdanim temeljima građenoj spoznaji, kojoj je cilj  „istina po sebi“, a to je, kako kaže autor „uvijek ono što je iza slike, poslije teksta…“. Poslije ovoga teksta ostaje poziv na ponovno svrgavanje pogleda na cijeli dosadašnji autorov opus, kao na djelo koje uvelike traži našu punu pozornost i poštovanje.

Oglasi