Treba li nam časopis za kritiku

Kritike nije ništa manje nego prije, ali je raspršena, ima je posvuda i svatko je piše, pa nije pitanje ima li je, nego gdje je ima i kako do nje doći, a onda tek kakva je i tko iza nje stoji – dobri stari kritičar, spretni nakladnik i distributer ili samo jedan od usputnih potrošača

Piše: Vinko Brešić (Vijenac)

Na poziv prva je reagirala, ako se ne varam, predložena članica uredništva iz Osijeka Helena Sablić Tomić, koja se s prijedlogom složila –„posebice ako bi isti imao i online verziju“. Dakako, reagirao sam i ja na tu krležijansku gestu svoga prijatelja te najavio da ćemo se čuti telefonski i o svemu još uživo popričati. Odmah sam međutim odlučio o toj inicijativi progovoriti na istoj đakovačkoj manifestaciji na koju sam pozvan u svojstvu također jednoga od laureata.Nedavno je na adrese nekolicine nas stigao mail Borisa Biletića, urednika Nove Istre, u kojemu agilni voditelj Istarskoga ogranka DHK-a najavljuje pokretanje časopisa za kritiku. Ponesen vlastitom idejom, Biletić naš šestero moli da ne budemo „jako iznenađeni“, pa otkriva kako je bio potaknut pozivom da se kao jedan od dobitnika Benešićeve nagrade odazove ovogodišnjemu jubilarnom skupu u Đakovu te da baš tim povodom kani progovoriti o potrebi i mogućnostima pokretanja časopisa, i to ne bio kakva, nego – kako dolikuje mjestu i povodu – za književnu kritiku. Dodaje kako od velikih medija ne možemo očekivati da se osvrnu na književnost „ni kritički niti bilo kako ozbiljno“, pa da nam zapravo ništa drugo i ne preostaje nego da – djelujemo, tj. da pokušamo pokrenuti časopis radnoga naslova Ocjena i podnaslova Časopis za književnu kritiku. Bio bi to časopis nekoliko najaktivnijih ogranaka DHK-a posvećen pretežito hrvatskoj te stranim književnostima u opsegu do stotinjak stranica srednjeg formata i sezonskoga ritma izlaženja, tj. četiri puta godišnje, a tekstovi da bi se primali u Osijeku, Zagrebu, Koprivnici, Puli i Splitu. Pilot-broj mogao bi izići već do konca ove, pa bi se stigao natjecati za državnu potporu već sljedeće godine.

Objektivno sebe nikada nisam doživljavao kao književnoga kritičara, bez obzira što je kritika ispunila nemalen dio moje bibliografije, pa sam na inicijativu počeo gledati prvenstveno iz perspektive medija, tj. časopisa kojima sam posvetio dobre godine svoga istraživanja, a ne smatram beskorisnim ni neka praktična iskustva kao pokretač i urednik njih dvaju – Zrcala (1991) i Nove Croatice (2007). Ne znam zašto, ali prva asocijacija nisu bila ta dva moja časopisa ni Benešićem mi 2005. nagrađena knjiga Kritika. Umjesto toga, sjećanja su me odvela u vrijeme kada me Velimir Visković pozivao da mu se priključim u pokretanju generacijskog časopisa Off. Bilo je to ranih sedamdesetih, dok smo još obojica bili studenti, a Off se pojavio koju godinu poslije zahvaljujući ponajprije Viskovićevu angažmanu i silnoj energiji koja ga neće napuštati ni u novim sličnim inicijativama.

Upravo ta energija bilo je prvo što mi je sinulo kada sam pročitao Borisov mail, na trenutak spojila ne samo dvojicu mojih manje-više naraštajnika te ih pretvorila u neku vrstu uvjeta da bi takva inicijativa uopće imala izgleda. Na prvi pogled iracionalan, ovaj zaključak dao bi se možda razumjeti nizom sličnih asocijacija u čijoj podlozi počiva najvjerojatnije vlastiti doživljaj jedne društvene po mnogočemu delikatne prakse u kojoj pitanje mladosti i nije sasvim nevažno.

Donkihotovska gesta?

No vratimo se Borisovoj inicijativi koja me iznenadila i odmah mi se na neki način učinila zakašnjelom – manje zbog eventualne moje uloge, više zbog sama časopisa i onoga čime se taj časopis kani baviti. Drugim riječima, iako tek ovlašna, Borisova mi argumentacija drži i ne drži vodu. Drži kada prigovara današnjoj poziciji kritike i odnosu današnjih medija prema njoj, ne drži uzme li se u obzir da se mnogo toga u međuvremenu promijenilo, da izići s idejom o pokretanju novoga časopisa za bilo što, pa tako i za književnost, i to još njezinu kritiku, danas je već pomalo donkihotovska gesta.

Pokušat ću to objasniti nekim redom.

Boris u mailu kaže: u velikim medijima nema književnostini kritike, pa se s tom situacijom možemo pomiriti ili pokušati pokrenuti časopis u režiji nekoliko najaktivnijih ogranaka DHK-a.

Recimo da se pojam velikih medija može odnositi na velike novine i časopise, radio i televiziju te na internet. Navedeni tim redom, oni su ujedno poredani kronološki, tj. po starosti, pa je logično da među njima ne vlada isti odnos i da u javnosti ne mogu imati istovjetni status. Jer dok su novine i časopisi, jednim imenom tiskani mediji – izuzmemo li usmenu predaju – najstariji i odavno prošli svoje zlatno doba, ovi ostali, nazovimo ih elektroničkima, mlađi su, ali ni oni nisu međusobno ravnopravni. Može se reći da se radio još solidno drži, ali ni izbliza kao njegova neposredna konkurencija, tj. televizija. Pa iako se može steći dojam da zlatno doba „malih ekrana“ ne jenjava, internet je u samo nekoliko godina pokazao moć i status već danas vodećega medija, k tome još u stalnoj ekspanziji. Ako je tako s medijima, pitanje je što se tek zbiva s njihovim sadržajem, nestaje li i on ili se samo mijenja, seli iz medija u medij. Njihov sadržaj, dakako, uključuje i kulturu, pa tako i književnost sa svim joj derivatima, dakle i kritikom. Već mi na prvi pogled izgleda kako je tu situacija obrnuto proporcionalna, tj. što se medijski prostor više širi, to se onaj kulturni – smanjuje.

Istini za volju, treba prvo podsjetiti da je književna kritika čedo tiskanih medija, tj. novina i časopisa, da je u njima učinila svoje prve korake, oblikovala se i dosegnula zlatne godine podijelivši ih zajedno sa svojim medijem tijekom prve polovice prošlog stoljeća. Riječ je o razdoblju koje najčešće pokrivamo pojmom avangarde i baš taj pojam zbog svoga karaktera konfliktnosti, tj. stava o negaciji svega staroga za volju svega novoga, kao da najbolje pokriva razloge ekspanzije i novina i časopisa. Mlađi je radio također uključivao u svoje programe i kulturne sadržaje, kako se to obično govori. Štoviše, stvorio je po uzoru na tiskane medije ne samo specijalne emisije za čitanje književnih djela, njihovu promociju i kritiku, nego i vlastite žanrove, npr. radiodramu, radioroman, radioputopis – čak i radiokritiku i radionapeticu za krimić, a nedavno sam čuo i pojam radiopisa, koji bi valjda značio ono što je tekst u tisku.

Naivno bi bilo vjerovati da su novine i radio sve to činili zbog književnosti i njezine kritike. Bilo je to isključivo zbog publike, tj. zbog interesa javnosti, u kojoj je povremeno znao zavladati pravi rat u kojemu su se sukobljene strane borile čak i za vlastiti tip literature. Značilo je to samo jedno: da i literatura ima neku društvenu moć, a time i neku vrijednost i snagu kojom može na društvo djelovati, štoviše, mijenjati ga prisvajajući si ulogu čak „savjesti svog vremena“. Sve je to književnosti, dakako, davalo na važnost i podizalo joj ugled. Pa iako joj s krajem modernizma ta pozicija polako izmiče, još je dovoljno snažna da ju je televizija spremno dočekala. Dok radio još barata makar živom riječi, „dalekovidnica“ ima još jednu važnu prednost, a to je slika, pogotovu kad se pojavila u koloru.

Televizija je ozbiljno poljuljala moć radija, još više novina i časopisa, koje su odavna i same na svoj na način iskusile moć slike, odnosno fotografije, ali ta se moć s vremenom potrošila. Svi mediji jednostavno kao da imaju svoje granice i do njih dopru kad-tad. Najbolje se to vidjelo na najnovijem primjeru, tj. s pojavom interneta, a on kao da hoće reći nešto posve suprotno: da granica zapravo i nema, da je sve moguće i, što je najvažnije, da svi sve mogu! To sve uključuje i sve što su mogle novine, pa ako treba da se simulira i šum listanja, a zašto ne i miris tiskarske boje, samo je sve manje onih kojima listanje i mirisi uistinu fale! Dakako, uključuje i ono što mogu i radio i televizija, a može i ono što može samo internet, npr. pisati i odmah objavljivati, dobiti reakciju i na reakciju odmah reagirati – bilo tko, bilo kad, od bilo kud – pa čak i na bilo kojem pismu i jeziku, jer tu je Google, koji ima sve alate! No, kao sve na svijetu, tako i internet nije bez svoje druge strane, da ne kažemo mane, samo je pitanje može li se kontrolirati onako kako su to mogli stari mediji. A pitanje kontrole uvijek je pomalo i pitanje talenta, poznavanja vlastitih granica, jer što će vam savršena cesta po kojoj možete razvijati najveće brzine ako na njoj nema znakova koji bi vam jamčili kakvu-takvu sigurnost i sretan dolazak na cilj.

Književna kritika od Vrazova Kola do Matičine Kritike

Baš je ograničenost natjerala tiskane medije da s vremenom razviju tipičnu strukturu, da stvore kriterije i standarde po kojima su bili aktivni i konjunkturni. Dovoljno je vidjeti samo prve novine i časopise, pa shvatiti kako su se iz početne diskurzivne lave postupno granali i emancipirali različiti tipovi pisanja, s njima i tipovi novina i časopisa, odnosno čitateljske publike. Iz polazne misije da zabave i pouče razvila se mreža specijaliziranih popularnih, stručnih i znanstvenih godišnjaka, mjesečnika, tjednika, dnevnika, sa i bez ilustracija, većih i manjih formata, za djecu ili odrasle, muškarce ili žene, rad ili dokolicu… Svaka je društvena skupina htjela sebe javno promovirati, pa su tu mrežu interesa tiskani mediji doslovno preslikavali. U isto vrijeme mediji su i sami generirali nove mogućnosti koje su iscrpljivale njihov potencijal, ali su nove tehnologije otvarale nove mogućnosti, s njima i nove tipove sadržaja, i tako – čini se – u nedogled: od krhotine ili nagorjelog ivera, preko Krležine „kutije slova“ do piksela. Jer nijedan medij nije pokrenut s mišlju da bude – privremen, a nijedan ionako nije ostao vječan. U cijelome tom procesu zato je uloga urednika bila izuzetno važna, a njegova politika ključna za regulaciju svih drugih politika koje su se kroz njega prelamale dopirući iz raznih centara moći i više ili manje predvidivih ukusa potrošača, kako se to danas uvriježilo nazivati.

Da načas pogledamo kako je to raslojavanje književnoga sadržaja teklo. Dakako, zanima nas kritika.

Uobičajeno se njezin početak u nas vezuje uz Vrazovo Kolo, a rubrike gotovo svih listova bile su popunjavane kritičkim sadržajem, koji će postupno izdvajati što u kazalima, što u vlastitim rubrikama. No sve do Galogažine Kritike nema specijaliziranoga glasila za taj oblik književne prakse, iako se potreba za njim naglašavala, a Galogažina revija ipak bila „književno-umjetnička“. Tako je npr. Matoš, po općim ocjenama najvažniji naš kritičar, sanjao o tome da pokrene vlastiti časopis za kritiku, i to pod imenom Kokot, jer je kao kokot trebao biti „kuražan, galantan, veseo i buditi ljude iz teškog, debelog sna“, ali ga je smrt preduhitrila, a Donadini ipak nije Matoš! Tradiciju nacionalne književne kritike u povodu sto godina njezine postpreporodne književnosti prvi je 1935. usustavio svojom antologijom Ljubomir Maraković, a samo koju godinu potom Antun je Barac napisao i prvi njezin književnopovijesni pregled. Pomalo je nevjerojatno da je to ujedno zadnja takva sinteza, jer smo poslije, pedesetih godina, dobili ponovno dva izbora: Hrvatsku književnu kritiku u deset knjiga te Pavletićeve Hrvatske književne kritičare u tri knjige.

Zato su međutim svaki solidniji časopis i svake ozbiljnije novine donosile kritičke priloge u ne samo predviđenim stalnim rubrikama i sa stalnim kritičarima, nego i u specijalnim prigodama i s tzv. vanjskim suradnicima. Već je Gajeva Danica imala rubriku za „književne věsti“ u kojoj je Šulek jednom napisao kako je „zvanje kritika mučno i nezahvalno“, a Vukotinović iz Kola dometnuo da se nikad ne ide „proti osobi“, jedan, drugi i treći plus sljedba od Pasarića do Matoša, da bez „zdrave kritike“ nema književnog napretka, i dobro je da kritiku ne pišu sami pisci, nego specijalizirani, ako je ikako moguće, slobodni kritičari. Dok su kritički prilozi od časopisa bili donekle i očekivani, pogotovu ako su išli u smjeru književnosti, dnevne su se tiskovine gotovo nadmetale u tome da pjesmama, pričama, feljtonskim romanima i osvrtima što raskošnije popune ne samo redovite nego još više prigodne brojeve, npr. božićne ili uskršnje, u komunizmu one prvomajske, za Dan Republike ili Dan žena. Posebno su atraktivne bile rubrike Lirski kutak ili Deset ili sto najdražih/najpopularnijih knjiga/pisaca/pjesma/romana, Deset pitanja za… ovoga i onoga, Autobiografija u deset rečenica

Nakon izvanrednoga Razlogova iskustva ne samo s poezijom i prijevodima nego osobito s onim što je Razlogov osnivač i urednik Milan Mirić nedavno nazvao „strasnom opredijeljenosti za kritiku“, Matica je 1968. pokrenula Kritiku. Slijedeći uglavnom nominalnu liniju kritičkog časopisa, Kritika je zapravo bila teorijsko-kritička tribina, koja je na valu Deklaracije, kao duhovno čedo kritičke sekcije DHK-a, a materijalna realizacija NZ MH, širom otvorila vrata Hrvatskom proljeću, pa je već krajem 1971. bila, dakako, zabranjena. Baš kao i Razlog, a prije njega Prisutnosti, ponton između Krugova i Razloga.

Nitko ne voli kritičare

Takva je sudbina srećom mimoišla sjajnu Teku iliti punim imenom Tekstovi – kritika, časopis nikad agilnijega Studentskog centra jednoga od agilnijih njegovih protagonista, Tekina pokretača i urednika Vjerana Zuppe, s Antom Stamaćem koautora prevažne trosveščane Nove europske kritike (1968–1971). No, da zapravo nitko ne voli kritičare, bili oni samo književni, vidjelo se još od ilirskih vremena, sve do Matoša i Krleže; popis naizgled bezazlenih sporova oko kritike koji su završavali u najboljem slučaju javnom svađom, tj. polemikom, u nešto gorem „šakanjem“ i „nokautom“, a u najgorem sudovanjem i javnim presudama, bio bi uistinu podugačak. Školski je primjer slučaj dvaju predavanja mladoga Krleže u Glazbenom zavodu 1930. i 1933. Prvo je bio javni obračun s redakcijom Književnika koja mu je odbila prilog o kazališnim kritikama, u dvorani je bilo više od osamsto slušatelja, mahom đaka i studenata, a drugo je trebalo biti javna dijagnoza stanja u hrvatskoj književnosti, no sve se pretvorilo u rat plakatima pristaša i Krležinih protivnika pa ga je na kraju, u strahu od ozbiljnih sukoba, policija zabranila. No manje je poznato kako se zbog kritičara ulazilo na prozore kada se već nije moglo na vrata.

Kroz prozor je 26. siječnja 1969. u krcatu dvoranu kultnoga Književnog petka u Medulićevoj ulici u Zagrebu na kraju ušao i sam gostujući Vjesnikov kritičar – Igor Mandić, koji je baš u to vrijeme polemizirao s Hrvatskim književnim listom. Danas su takve stvari nezamislive iako su živi i Mandić i Književni petak, pa se postavlja pitanje što se to u međuvremenu dogodilo s kritikom i kritičarima.

Isto što i s književnošću i s nama, tj. s društvom koje je izgubilo neke stare navike i potrebe, s njima i stare „aršine“. S njima kao da su nestali i neki stari pojmovi, poput večeri poezije, i potrebe, poput naraštajnog druženja oko zajedničkog časopisa, ili barem u istoj kavani; a da kavanama književnost ionako mnogo duguje, već je notorna istina. Nema pojmova za dojučerašnje stvari, jer nema istih stvari, pa nema ni potreba za njima, npr. za novinama i časopisima bez kojih još jučer nijedna ozbiljna kavana nije bila otvorena. Čak ni za dobrom javnom svađom! Dobro, reći će netko, nije baš sasvim tako, jer i danas ima i novina i kavana koje ih drže, dapače, znam i one koji zbog novina idu u kavanu, pa si tako besplatnim novinama plate kavu. I posvađaju se barem s konobarom!

Kritika raspršena na internetu

Novina i časopisa, ako i nije mnogo manje, naklade su im sasvim sigurno manje nego nekoć, a to može značiti da su i manje važne negoli su bile do jučer. Tu su još popularni Večernjak, Novi list, Slobodna, Glas Slavonije, istina, više nema Vjesnika, ali ima Jutarnjeg lista, pa Matičin Vijenac, Hrvatsko slovo, pa revijalni Globus i Nacional te cijela serija ozbiljnih časopisa – mahom dobrih starih institucija, tj. Matice i DHK s ograncima, pa Akademije, HFD-a i „raskolničkoga“ HDP-a, a nekoliko ih je izvan administrativnih, ali ne i nacionalnih kulturnih granica poput mostarskih Motrišta i subotičkoga Klasja. Uza stalne, većina ima i povremene kritičare; dosta je pogledati Bagićev Leksikon hrvatskih književnih kritičara (2012) pa – svemu usprkos – ostati malo (rekao bi pokojni Frangeš!) „zabezeknut“: od sveukupno njih stotinjak barem ih je četrdeset još aktivnih. Napokon, na Prvom programu Hrvatskoga radija redovita je emisija Kutija slova, a na Trećem programu HR-a Signatura, na Hrvatskoj televiziji prije ili poslije glavnih uredno blok Vijesti iz kulture (VIK) pa Pola ure kulture i gotovo cijeli Treći program, koji je sav – kulturan. Na prvi pogled i nije tako malo, pa valjda zadovoljava neke i nečije potrebe. Drugo je pitanje tko te potrebe može realno ocijeniti, pogotovu ako se imaju u vidu naklade, koje su za dnevne novine danas – neki me uvjeravaju – čak 20.000 komada, za knjige i časopise 300-600, s tisuću su već bestseleri – baš kao i prije 175 godina!

Tomu valja pribrojiti ne samo elektronička izdanja većine novina i časopisa nego i e-časopise te razne portale i blogove na kojima možete naći ne samo kritike i kritičare nego se i sami uključiti „vlastitim recenzijama“, a ni to nije sve, nego – ako hoćete – možete uz određeni broj sati naukovanja i sami postati „medijski kritičar“. Od Knjigomata 2002. kao našega prvoga e-časopisa za književnost teško je pouzdano reći koliko ih je još otvoreno, ali ako u tražilicu upišemo pojmove književnost i kritika, dobit ćemo barem dvadesetak adresa koje će nas odvesti na stranice gdje sve vrvi od reklama, opisa i prikaza knjiga, najčešće bibliotekara i bezimenih (no name) autora.

Iznimka je u tome smislu pisanje Božidara Alajbegovića na njegovu pomalo već legendarnu blogu Knjiški moljac, inače s rubrikom u Matičinu Vijencu, a ima ga i na radiju i usudim se reći da odrađuje lavovski posao u promicanju mahom prevedenih naslova, i to sa stavom i ocjenom, bez popusta i protekcija – kao da ga je Tonko Šoljan učio. Alajbegović na kraju svoje tekstove objavljuje u dobrim starim knjigama, tiskanim, baš kao što neke antologije blog-priča svojih pet minuta dožive tek kad siđu s internetske u Gutenbergovu staru galaksiju. Što ne znači da nisu bile čitane ili da će sada biti čitanije. Ono što ja znam ili ne znam drugi sasvim sigurno zna ili manje ili više, pa je pitanje je li zato kritike danas manje ili više, je li joj sužen ili samo raspršen prostor, je li se privremeno povukla pred marketinški trikovima o novim načinima prodaje knjiga ili nam jednostavno ni knjiga ni kritika o knjigama više ne znači što su nekoć značile. Ili je sve to skupa „normalno“ i uglavnom u granicama dosadašnjih prosjeka, pa nema razloga za podizanje nikakve panike, a još manje za pokretanje nekoga novog časopisa.

Koliko znam, u nas nema ozbiljnih istraživanja koja bi pokazala odnos čitanosti i medija, odnosno reklame knjiga po bilo kojem ključu, pa tako ni pravih pokazatelja koliko javna kritika uopće utječe na njezin plasman i čitanost. Tko uostalom zna prave naklade i remitende kad se ionako može dotiskivati kad i koliko treba. Sve je u rukama osobnog iskustva i procjene, a moja je takva da baš nema nikakva utjecaja, baš kao što nema nikakvih polemika o izrečenim ili napisanim ocjenama i to da mi se čini kako je postalo najlakše štampati knjigu, što je nerijetko pravi ekološki problem, barem zbog jednoga stabla manje, pa je prava šteta što neke knjige ne ostadoše ono prvo – obično, jadno, malo drvo! (Navodno u kinesku poslovicu o muškarcu koji bi u svome životu morao podići jednu kuću, imati jednoga sina i zasaditi barem jedno drvo netko je zajedljiv dodao: i objaviti barem jednu knjigu!)

No, ne mogu ne reći, tj. ponoviti svoj dojam: da kritike nije ništa manje nego prije, ali je – kako rekoh – raspršena, ima je posvuda i svatko je piše, pa nije pitanje ima li je, nego gdje je ima i kako do nje doći, a onda tek kakva je i tko iza nje stoji – dobri stari kritičar, spretni nakladnik i distributer ili samo jedan od usputnih potrošača. I još ću nešto dodati, zapravo ublažiti onu maloprije rečenu da se ne znamo više ni svađati! Ne znamo ni razgovarati, ne znamo voditi dijalog. Možda i imamo o čemu raspravljati, ali nemamo zajedničkog jezika, svi „briju“ po svojim izvorima, referencijama i auto/poetikama, svi sve čitaju, a stvar je u tome da postoje knjige i postoje pisci koje bismo trebali svi pročitati, pa bismo se bolje razumjeli. Neki to eufemistički nazivaju terorom teorije, neki autizmom, svejedno. Rezultat je isti.

Portal književne kritike

Bez obzira na „pravu“ istinu, mislim da bi dobro došla neka intervencija koja bi olakšala objedinjavanje takvih sadržaja na internetu koje još nazivamo kritikom, npr. putem linkova ili specijalnoga portala, koji bi se samo time bavio. Radeći sa studentima seminare o raznim temama, vidio sam da njima nije važno gdje i čiji su prikaz našli, koriste sve što im dođe pod – miš, pa i bez ikakve provjere po principu copy-paste uzmu što nađu. (Kad bi to radili samo studenti?!). Kao što nam je do jučer knjiga bila autoritet, bez obzira kakva, samo neka je knjiga, tako je danas npr. Wikipedija. Jedna moja studentica prije više godina pročita moj tekst o Tadiji, od riječi do riječi, ja pitam tko to sve tako kaže, ona kaže Wikipedija, i ja tako saznam da sam na Wikipediji a da me nitko ništa nije pitao ili nedajbože potpisao, studentica me u čudu gleda, jer je njezinoj generaciji to normalno, i to da je našoj djeci to normalno ne samo da ne bi smjelo biti normalno, nego smo zato najviše krivi upravo mi, njihovi roditelji i njihovi učitelji! Na to sam mislio kada sam spomenuo ulogu urednika, pitanje selekcije i pitanje regulative, odnosno standardizacije internetskoga sadržaja ili onoga što sam nazvao vožnjom po cestama koje su opremljene okomitom i vertikalnom signalizacijom. Mislim da je to smjer u kojemu bi internet možda mogao, da ne kažem trebao, napraviti svoj sljedeći korak.

Ništa zato što previše podsjeća na strukturu i politiku konvencionalnoga, dobroga staroga tiskanog časopisa. Medij ionako mora nešto svoga upisati u svoj sadržaj, a sadržaj je poput priče koja se može medijski preseljavati, a da se sasvim ne pogubi.

A to je možda smjer u kojemu bi neki novi časopis za kritiku mogao poći – ma kako ga zvali. A onda je ionako manje važno hoćemo li imati i njegovu tiskanu verziju.

Drugim riječima, moj prijatelj Boris Biletić može i obrnuto poći, tj. od e-časopisa, pa onda otisnuti Ocjenu, kojoj je to ionako samo radno ime.

Što se mene tiče, ja bih ga nazvao jednostavno – Čitanja.

Oglasi