I NIKOM NIŠTA

Alisa Mahmutović i Dubravko Lovrenović FOTO: ARHIV

Piše: Edit Glavurtić

Strašna me tuga obuzela maloprije kad sam pročitala vijest da je umrla Alisa Mahmutović, majka 14-godišnjeg Mahira Rakovca koji se prije dvije godine bacio s osmog kata zbog vršnjačkog nasilja. A zimus očuh, od karcinoma. Kakva strašna sudbina, cijela jedna obitelj ugašena, nema ih više.
I nikom ništa.

Osjeća li se itko zbog ovoga kriv, kako će dalje živjeti zlostavljači, je li im svijest razvijena toliko da razumiju što su učinili? Jesu li shvatili kakve strašne posljedice mogu imati riječi i iživljavanje na slabijem? Ili ih baš briga. Nedavno, u popularnom i gledanom filmu autori su pokušali objasniti odnos grijeha i kazne, pa rekoše da je grijeh kazna sam po sebi. Jest, ako je čovjek svjestan zla koje je izazvao, pa doživi pokajanje. Ali ako nije, što onda? Ako ga baš briga? Što onda? Užasnih primjera u kojima nitko nije kriv ima na desetka. I nikom ništa.

I za kraj, što je s onim da svatko dobije teret koji može nositi? E, ne može svatko. Mnogi ne mogu pa se slome, ali takve se ne spominje, jer nije dovoljno motivirajuće u ovom vremenu ispraznosti i nasilja u kome nitko ni za šta nije kriv. U kom te mogu zlostavljati a da nitko ništa ne primijeti. U kom ti žalost može izgristi srce, a da glasa od sebe ne pustiš.
Možda su ovakve priče nekakva opomena, nekakav znak da počnemo gledati ljude oko sebe, da prestanemo biti tako prokleto ravnodušni na tuđu bol, da se napokon uključimo. Da primijetimo. Jer budemo li samo ravnodušno prolazili, hoće li, kad na nas dođe red, itko primijetiti nas? Ili će biti – nikom ništa.

Oglasi