1.000 broj Nacionala

Piše: Nenad Popović

Prekjučer ujutro sam uz kavu gledao N 1. U rubrici pregled današnjeg tiska, u kojoj uvijek sjedi kao komentator i neki involvirani novinar, televizijski voditelj uvodno čestita novinaru na 1.000 broju Nacionala. Naćulio sam uši, točno pogledao i vidio da kao gost ne sjedi glavni urednik, već jedan od urednika ili novinara običnih: ne baš skupa majica ili tzv. ljetna košulja, traperice, tenisice. Tiskovno-portalski proletarijat. On na brzinu promrmlja nešto kao hvala i opsesivno prelazi na temu dana, po čemu se također vidi da je pravi novinar, a ne više biće „kolumnist“. Emisija, blok unutar jutarnjeg programa ove televizije prolazi kao obično.

Ne sjećam se više da li je na kraju pri opraštanju s gostom uljudni voditelj još jednom spomenuo tisućiti broj. Meni se, naime, paralelno s gledanjem „vrtio film“ o Nacionalu kojeg sam, izuzev Feral Tribunea, znao malo bolje od drugih tiskanih medija. Odnosno znao sam uredništvo, jer sam dva ključna čovjeka, Ivu Pukanića i gospodina Radulovića na ulazu poznavao tek na  bok, bok, kako ste. Poznavao sam dakle ljudstvo, a ono je doprinijelo što je uredništvo tog tada vrlo utjecajnog mainstream magazina za mene pokazivalo interes (Feral Tribune je bio off-off). No puno važnija mi je bila adresa, smještaj uredništva i sastav u Vlaškoj ulici. Prirodni smještaj i street poetika Schlosserovih stuba, pogleda na tornjeve katedrale, škripa i plavo infernalno manevriranje tramvaja na uglu Draškovićeve, čudna tišina samostanskog kompleksa (odmah do Nacionala) i prizemnost, urbana prirodnost svega u Vlaškoj. Da se u Nacional moglo samo okrenuti u vežu kao da se ide remenaru ili uramljivaču, da je nakon kratke veže u dvorištu vladao neopisivi kaos naguranih automobila kao u istim takvim donjoiličkim dvorištima, meni je bilo od sentimentalne važnosti. Išao bih tamo da su bile sportske novine ili glasilo inženjera i tehničara. Da se baš u tom dvorištu kasnije desio novohrvatski masakr Nacionala a onda i ubrza „propast“, od toga mi se i danas okreće želudac. „Na krilima demokracije“ – Oš ti kurac na krilima demokracije!, i u dvorištu je ostala hrpa savijenog lima.

Čija je to osveta bila, slabo me interesira, je li naređena iz nekog staklenog nebodera, iz Donje Dubrave, iz Republike Srpske ili kakve prostrane donjogradske polutamne  kancelarije, potpuno mi je svejedno, jer mi je masakr Nacionala sigurno bio jedan od razloga zbog kojih sam se potiho iskrao iz Zagreba i u jednom trenutku sasvim prestao njega dolaziti. Godinama poslije sam to na televiziji gledao kao Charlie Hebdo, i isto tako me nisu pretjerano zanimali ‘psihološki motivi’ onih Omara iz pariške Donje Dubrave.

Nisam pomno pratio pregled tiska na N 1 i zato što me prekjučer obuzeo sasvim neprimjereni osjećaj trijumfa. Ipak, dakle, bravo vi! To je kod mene i na potki jer sam godinama od znamenitih Hrvata morao slušati da je Nacional notoran, polu-gangsterska novina, da njome upravlja podzemlje, obavještajne mafije, karteli, „da zar to ne znam!?“.  A ja sam pognute glave mislio na prizor gdje tamo rade Boris Beck, Mirjana Dugandžija, Nina Ožegović, Robert Bajruši, Tom Čuveljak, Dalibor Šimpraga, Jasna Babić, Sina Karli, Drago Glamuzina, Ivan Starčević, Simo Mraović , Srećko Jurdana i nevidljivi čovjek iz impresuma Maroje Mihovilović i tutti quanti. Meni je to  bio kao neki dream team urbanih kauboja. Uostalom, izvještaj Jasne Babić o jednoj egzekuciji u Heinzelovoj čitao sam kao Bellowa. Radilo se o jednom Bugarinu s našim papirima koji je morao pred ubojicama kleknuti na pod da ga ubiju, a konobari su okrenuli leđa. Mislim da se čovjek zvao Markov. Čitao sam Jasnu Babić preneraženo. Izvještaj je bio dug, elaboriran, „istražen“ kako danas svaka koka veli. Saviano sve pet, ali ovo je bio Bellow Saul. Priznajem i to da sam Jurdaninu kolumnu odmah lijevo „prije broja“ čitao obavezno, a zadnju stranicu, Starčevićevu, pobožno. Nek je Nacional znamenitim Hrvatima bio dirty, no meni su se i grozomorni automobili i motorkotači koje je u pravoj prigradskoj maniri vozio Ivo Pukanić činili šlag na sve.

Što je sve bilo dignuto u zrak u Vlaškoj, ukazalo mi se pri posjeti Nacionalu drugog naleta. Crna skupa petokokatnica, new bussines district, superdizajn, a unutra u toj atmosferi – pred redakcijom sjedi gospodin Radolović, pozdravlja me sa smiješkom. U uredničkim sobama prepoznajem samo neke,  druge ne,  mlađi su. Taj čin Nacionala nije potrajao. S njim je i nestao s mreže Nacionalov arhiv članaka, najpouzdaniji materijal o personalu hrvatske politike i javnog života. (Dostupni arhiv nacional-online je krnja verzija).

Naravno, veseo sam i nekako sretan bio još kad je krenuo treći Nacional. I, maltene odmah, srušio Karamarka, vladara crne hadezeove apokalipse. Ako sam dobro brojao, za kolaps vlade, stranke i parlamenta Nacionalu trebalo je tri uzastopna broja, a kad je četvrti bio na kioscima, u hadezeovoj centrali su ljudi propadali kroz stropove.

A i onaj naslov „Konzultantica“ im je bio literarno vrhunski.

Oglasi