Predrag Finci: Niz ulicu s Dariom Džamonjom

“Let us go then, you and I…”. Tako počinje T. S. Eliotova Ljubavna pjesma za J. Alfreda Prufrocka. Pjesma o čovjeku koji je u sebi imao mnogo samotne ljubavi, a jedva nešto sreće.

Sve sam mislio da ću jednom napisati tekst, da ću ga posvetiti drugaru, a ispod njegovog imena ispisati “Krenimo još jednom niz ulicu, ti i ja…”. Tekst je trebao početi ovako: “Poznavao sam dječaka D., budućeg pisca, jednog od ‘sinova Lee Marvina’, koji se odgajao u kinu, ulicu doživljavao kao kuću (a i kuća mu ličila na ulicu), redovno obilazio kavane, tražio bliskost u srdačnosti opijanja, u opijanju navikao na atmosferu kavanske nesputanosti i prisnosti, navikao na impulzivnost i grubost, na bezrazložnu radikalnost i relativiziranje svih vrijednosti, usvojio nazor prema kome je svijet sprdnja i privid, navikao živjeti u sred entropije sa vlastitim demonom i svojim maliganskim oklopom, i pio kao da ga gone, kao da mu otimaju, kao da se u slavlju života životu sveti, a onda bi ujutro kući uvijek iz drugog pravca, sa istom mukom, umnoženom alkoholom, sa mukom iz koje bi kasnije iznjedrio priču, koju su neupućeni smatrali za ‘zgodnu’, ‘duhovitu’ i ‘životnu’.

U ovom posljednjem su bili u pravu. U njegovom ‘prepisanom životu’ – u kome su se, kako to kod maštovitih biva, brkale činjenice i imaginacija da bi postale činjenice imaginacije – nije se točno znalo da li u pričama ponavlja svoj život ili u životu ponavlja svoje priče…”. Ulica kojom smo često naokolo kružili bila je Titova. U njoj smo se viđali i kada nam nije bilo do toga, a tri puta dnevno kada nam je bilo do druženja. Hodali bi gore-dole, ulazili u knjižare, od četiri u kino, onda u neku kavanu, od Kvarnera do Šadrvana, odakle bi na kraju noći svako svojim putem. Obično smo pričali o kavanskim zgodama i književnim novotarijama. Moj drugar je pročitao svaku značajniju knjigu iz “lijepe književnosti”, no i pored mnogih sati prevedenih sa Spasom Ćuzulanom filozofski tekst nije zavolio. Jednom sam ga zaključao u sobu i čitao mu Heideggera, ali ga ni tako, možda zato što njemački nije znao, ne uspjeh pridobiti za “stvar filozofiranja”. Bliža su mu bila stajališta “usamljenog kauboja”. Obojica smo gledali Butch Cassidya i Sundance the Kida mnogo puta, a poslije ga prepričavali jedan drugom. Voljeli smo naročito kraj Hillovog filma, u kome redatelj nije dozvolio svojim junacima, premda smrtno pogođenim, da padnu, nije dozvolio da umru. Zaustavljena slika. Sada znam da se svaka tako jednom zaustavi. I znam da je rijedak u potpunosti ostvareni, završeni život. Gotovo svaki je prekinut.

Nikada nisam završio onaj tekst, nikada ispisao posvetu, a ni drugaru priznao da od mene bolje igra preferans. Sve ću mu to reći, mislio sam, kada jednom dođem u Sarajevo. Onda zazvoni telefon: “Umro je jučer, u pola šest…”.

Onda poželjeh da mogu zabraniti mojim prijateljima da umiru. Onda još jednom krenusmo niz ulicu.

Oglasi