MEDENI MJESEC, BESPLATNI JUGOSLAVENSKI FILMOVI


Piše: Boris Rašeta

Gledaš neke stare filmove iz vremena mraka, gledaš, gledaš i ne vjeruješ. Vidio si ih davno, još u vrijeme premijere, recimo “Medeni mjesec” (1983), i izgledali su ti nekako normalno. Umjereno emancipirano. Djelomično avangardno. Ovaj konkretni, rad Nikole Babića, spominjan je čak i kao polupornić: legendarna je scena kad Pavle Vuisić, onako s naočalama “pepeljarkama”, “meša” poprsje neke prostitutke, a Biserka Ipša, najljepša zagrebačka filmska skojevka, u više od pola sekvenci paradira gola. Film vrvi “slobodnijim scenama”Današnji kritičari tumače “Medeni mjesec” kao onodobni “Seks i grad”, ali on je svakako više od toga, to je zapravo erotizirana, trilerizirana socijalna kritika, s elementima trasha. Nakon trideset godina, najviše te zapanjuju mogućnosti novih tumačenja filma! Prva iznenađujuća scena: čestita majka radnica dovodi kćer vlasnici butika, prodavačici, Nadi Abrus – oličenju jugoburžoaskog zla.

Prodavačica (Nada Abrus): Izvolte.

Majka: Ma, mala mi ima maturalni ples, pa bih joj kupila nešto fino, ako imate u tamnom.

Prodavačica (ljubazno): Da li gospodična zna mere, visina, bokovi, grudi?

Majka: Ha, ne. Ona je još dijete, nije ona to još mjerila.

Prodavačica: Prosim, budem pogledala ak se najde kaj u depou. (Nekoliko minuta docnije…)

Prodavačica: Da, to je to.

Majka: Jest, baš je fina. Kao salivena. Bit ćeš najljepša. Koliko platim?

Prodavačica: Dva i pol miliona. Ak zemete taškicu, okruglo tri…

Majka (šok i nevjerica): Vi se šalite?!

Prodavačica (svisoka, sluteći problem nelikvidnosti): Kak to mislite?

Majka (zbunjeno): Pa, mislim, mislim – a kolko dođu one tamo?

Prodavačica (oholo): Tak isto, još i više.

Majka (demonstrativno): Skidaj to, sine, ja toliko ne zaradim za dva i po mjeseca, i to krvavog posla!
Prodavačica (krajnje oholo): Kaj se to mene tiče? Kaj smo na partijskom sastanku? Zaradite tolko kolko vredite. Barem je u ovoj zemlji tak zrihtano da svaki čovek stavi u džep tolko kolko vredi, a kak zaradiš, tak se i oblačiš…
Opa! “Kaj smo na partijskom sastanku?” Jako svisoka! Naši režiseri od 1990. naovamo nisu smjeli otići tako daleko u prve dvije demokratske petoljetke. Nenad Polimac jednom je u ta nevremena zgodno napisao da bi hrvatskom filmu trebao “po jedan loš pop i jedan dobar Srbin” da bi imali kakvu-takvu dramsku reljefnost, no nije ih bilo. Ovdje se Partija nepune tri godine nakon Titove smrti prilično izruguje, kao i svjetonazor koji stoji iza nje.
Onda film ide dalje: gledaš korupciju visokih partijskih i policijskih dužnosnika, “jedan poziv menja sve”, materijalistički mentalitet, šverc drogom, prostituciju, dominaciju banaka i tehnokrata, pa dođeš do druge još šokantnije scene: sastanak u stanici milicije. Šef inspektora je, dakako, Ilija Ivezić
Inspektor: Dečki, znate koliko je sati kad vas sve ovako pozovem ovako na dobroj’tro. Mogu vam reći da mi je svega već dovde (povlači ruku po vrhu čela). Ja već noćima ne spavam i iskreno da vam kažem, razmišljam da podnesem ostavku, da odem u penziju, da odem u božju mater (tu kamera prekida švenk po zbunjenim licima inspektora i zaustavlja se na licu Ljubiše Samardžića koji spava).
Ivezić (nastavlja): Mene jebu sa svih strana! Zovu me iz mjesnih zajednica! I Socijalističkog saveza! Zovu me obrtnici, kojima je dokurčila fama kako su svi milijarderi i lopovi, što naravno nisu. Jučer me nazvao jedan prvoborac, koji je isprebijao ženu jer mu je predložila da ponovno diže revoluciju zbog sveopćeg lopovluka… Veli, u nekakvu butigu za maturalnu haljinu kćeri tražili su joj preko dva miliona dinara…

Ljubiša Samardžić: Mogu li ja nešto konkretno?

Glas iz dubine sobe: Nemoj.

Nevjerojatno! Kao da je film jučer sniman: isprebijao ženu jer mu je predložila da ponovno diže revoluciju zbog sveopćeg lopovluka…
Tu je i scena u kojoj Marko Bilogora (glavni lik filma) do besvijesti naručuje od Stjepana Džimija Stanića pjesmu “Bila jednom jedna gospa Jela”, na što neki bradati Srbijanac – fali samo šubara s kokardom da bi bio slika i prilika četnika – izgubi živce i u bijesu zapita kad će moći čuti “Oj Moravo, moje selo ravno”, na što mu Bilogora uzvrati: “Ne, dok ja plaćam.” Takve dijaloge danas možete čuti u pola birtija po Krajini, gdje još zalazi miješano stanovništvo.

Elem, tu ćemo stati s dijalozima iz filma jer je svaka sličnost s današnjošću – zapanjujuća! Naše boračke organizacije svako malo prijete novim dizanjem revolucije zbog klasnih nepravdi; fama da su svi obrtnici milijarderi i lopovi nestala je samo zato što su obrtnici uništeni, ali su ih naslijedili “tajkuni” – još očitije notorni lopovi; jedino što sada nitko ne razmišlja o podnošenju ostavke, kao naš čestiti Ivezić. Uopće, malo je razlika između ovoga i onoga doba, koliko god film bio neprecizan faktografski oslonac. On je, po dojmu koji proizvodi – makar malo farsičan – ipak točan zapis epohe koju slika. To je ova ista, naša epoha, samo se sustav nominalno drukčije zove. Mi zapravo, sve do danas, imamo gotovo identičan tip tzv. dogovorne privrede, u kojoj ruka ruku mije, u kojoj se pokazuje neka solidarnost, nešto dublje prožeta korupcijom. Potone li jedno poduzeće, kupit će ga drugo, zbog socijalnog mira. Dat ćemo ga Todoriću. Vlada potkupljuje birokraciju, seljake, radničku klasu.
Nacionalna revolucija nije uspjela, kao što nije ni ona prije nje, socijalna. Cijeli niz društvenih institucija, od vremena dinarskih zadruga preko socijalizma do Tuđmanova modela, samo je promijenio vanjsku masku, a u suštini je ostao isti. Tek sada doživljavamo šok kapitalizma. A što se tiče pluralizma, otvoreno je pitanje je li ondašnji SK, podijeljen uvijek na dvije struje, bilo pluralniji od današnje “pluralne” scene? Sva ta razmišljanja otvara “Medeni mjesec”, komunistički erotski triler… I za kraj, još jedan dijalog:

Nada Abrus (Ljubiši Samardžiću): Vi ste sa sela?

Samardžić: Ne, ja sam iz Like…

Dobar, a?

(2011)

Oglasi