Hrvatska je zemlja simulirane demokracije

Fotografija: Jovica Drobnjak

Hrvatska  vrelo ljeto 2017. godine dočekuje kao zemlja stabilne vlasti i destruiranih institucija

Piše: Jasmin Klarić (Novi list)

Uvijek je moguće niže pasti. Dobro je tu rečenicu imati na umu kad se čini da društvo struže po dnu, da je opća kriza vrijednosti, morala i politike, uparena s tek završenom gospodarskom, dosegla najniže moguće zamislive razine. Uvijek može niže. Hrvatska, na primjer

Društvo i država su trenutno u moralnoj i političkoj krizi kakvu nisu nikad imali u svojoj demokratskoj mirnodopskoj povijesti. Volja birača obezvrijeđena je najnižom političkom trgovinom, o kojoj se mjesecima i u stotinama izjava otvoreno lagalo javnosti. U tom svjetlu samo treba zamisliti s kojom razinom odgovornosti i transparentnosti će nova Plenkovićeva Vlada upravljati javnim novcem – pogotovo oni njeni ministri koji znaju da je njihova politička karijera gotovo prvi put kad se opet krene na izbore.

U nezavisnost institucija koje bi se trebale baviti poštivanjem pravila i provođenjem zakona ne vjeruje više nitko koga je uopće za sve to briga. Rad pravosuđa i DORH izaziva tek podsmijeh i revolt, zasad daleko više ovog prvog.

Raspad počeo u medijima

O vjeri u politiku i politički demokratski proces nakon svega ne treba trošiti ni riječi.

Hrvatska je u vjerojatno najdubljoj političkoj krizi od svog nastanka i čini se da doista, gore ne može.

No, niže je, valja zapamtiti, uvijek moguće pasti.
Ali, kako smo se, zaboga, od mlade i propulzivne kandidatkinje za ulazak u EU, pa zatim gospodarskom krizom uzdrmane, ali ipak oprezno optimistične nove članice odjednom obreli na ovom dnu na kojem obitavaju nedozrele države simuliranih ili tek apotekarski doziranih demokracija i društva s ciničnim nagonom za samouništenje?

Raspad je počeo u medijima.

Načeti općom gospodarskom krizom, usponom Interneta i pritisnuti vlasničkom premreženošću s interesnim skupinama, mediji su se počeli sve više udaljavati od toga da ispunjavaju ulogu informiranja publike. Prvo je krenula banalizacija, pa rezovi, pa nekoliko tura istog pogrešnog lijeka (a ture još traju, govori vam dnevno desetke puta to svaki banalni click-bait naslov i svaka suluda novinska naslovnica).

Nevjerojatne činjenične pogreške postale su svakodnevne, a na osnovi njih je cijela medijska scena hrlila u razvijanje svojih priča i donošenje zaključaka koje bi onda analitičari prežvakavali danima.

Ubrzo se u svemu tome ipak počeo pomaljati jasan obris – za vrijeme Vlade Zorana Milanovića bilo je jasno da većina medija  ima jasnu oporbenu agendu. Što nije uopće sporno, osim u dva slučaja: ako se radi – a radilo se – o javnim medijima, i ako se ne dolazi – a dolazilo se – u frontalni konflikt s elementarnim činjenicama.

Promjenom vlasti, matrica je ostala ista, proHDZ-ovska, samo još mnogo očitija. Dovoljno je samo pogledati s kojim se oduševljenjem pozdravlja »stabilnost«, kako se tretirao Most (pogotovo njegov rezultat na lokalnim izborima), ili kako se plašilo javnost tobožnjim troškom izvanrednih izbora.

Primjera ima dovoljno da se njima napune cijele jedne novine – i to godišnje izdanje – ali dovoljno je sjetiti se vjerojatno najbizarnijeg. U jeku izbjegličke krize i pred parlamentarne izbore objavljeno je u jednim novinama »otkriće« kako su migranti našli put preko BiH. Uz foto-session s navodno ilegalnim migrantima, »tekst« je bio pun izjava i kako ih ima još puno, koji stižu istim putem.
Naravno, nije došao nitko.

Vrhovna destabilizatorica

Što se tiče osobne »zasluge« za dosad neviđeno slabljenje institucija hrvatske demokracije, tu je prvo mjesto potpuno neupitno. Upravo je osoba zadužena za uravnoteženo i stabilno djelovanje institucija vlasti, šampionski djelovala na njihovoj destabilizaciji.

Ovdje, prije nego krenemo krošeom, valja ipak, bez cinizma, predsjednici odati priznanje na jednoj bitnoj stvari. Nakon izbora 2015. godine nije podlegla pritisku Tomislava Karamarka da mu da mandat za sastavljanje Vlade kao relativnom pobjedniku izbora. Obranila je Ustav i to je činjenica koja će ostati kad Grabar-Kitarović napusti Pantovčak.

No, sve, ali baš sve ostalo bilo je (barem zasad) – kataklizma. Grabar-Kitarović je vlastitim ponašanjem kompromitirala i banalizirala funkciju predsjednice Republike. Od čudnovatog posjeta ogradi Bijele kuće, preko prkosnih svađa sa Zoranom Milanovićem, pa do razarujećeg sukoba s Timom Oreškovićem oko kontrole nad tajnim službama.

Poseban hračak u lice instituciji DIP-a i izbora kao takvih bilo je fotografiranje listića na biračkom mjestu, no vrh je ipak – Milan Bandić.

Čovjek je, naime, pod ozbiljnim istragama koje provode upravo institucije ove države koje bi baš Kolinda Grabar-Kitarović trebala čuvati. No, eto, Bandić je, baš prije nego što se usred kampanje trebao pojaviti na sudu, otišao na operaciju bruha. A uskoro je došao i izaslanik predsjednice, noseći velikog plišanog medu i želje za oporavkom.

Malo je stvari koje su vrednije pokretanja postupka opoziva predsjednice od ovog plišanog medvjedića. Ali, samo u zemljama koje ne spadaju među simulacije demokracije.

Promil za Cvitana

Naposlijetku, DORH i pravosuđe.

U DORH se počelo dosta ufati u vrijeme početka borbe protiv korupcije, pogotovo kad su počele padati velike političke glave. No, to se danas doima dalekom, dalekom prošlošću.

Presuda, naime, gotovo da nema. U uskom grlu pravosuđa zapeli su i Sanader i Kalmeta i Mamić i Bandić i mnogi, mnogi drugi. Višegodišnji, vječiti sudski procesi su izdaja ideje pravde. I, što nije važno napomenuti, nepravda i prema optuženima. Osudite ih, ili ih oslobodite pa da idemo dalje.

Za razliku od pravosuđa koje nikad nije ni doživljavano pretjerano zdravim dijelom sustava, DORH je posrnuo posljednjih mjeseci. Nevjerojatni propusti u odrađivanju slučaja Saucha kulminirali su zajedničkom pressicom glavnog državnog odvjetnika i Sauchinim saborskim prelaskom na stranu HDZ-a u krizi vlasti koja je nastala baš u vrijeme kad se naveliko pričalo da Mostov ministar Vlaho Orepić  zatvara krug oko Agrokora. Istraga oko pokušaja »kupovine« zastupnika Hrvoja Runtića navnodno od strane HDZ-a traje, a dobra je oklada i da će potrajati do zaborava.

Iako je beskrajno naivno, kod DORH-a ipak valja dati još promil vjere u to da je sve što se izdogađalo tek nesretni splet okolnosti, koji Dinka Cvitana prikazuje Plenkovićevim »igračem«, iako se radi o zapravo nepotkupljivom borcu za pravdu. Dakle, koji promil naivne vjere i još malo vremena. Policija? Osumnjičenici za krupni gospodarski kriminal (otkriven zahvaljujući radu oslabljenog poreznog Uskoka) bježe u bolnicu ili u nepoznato nekoliko sati prije uhićenja…

Hrvatska tako vrelo ljeto 2017. godine dočekuje kao zemlja stabilne vlasti i destruiranih institucija. Zemlja potpuno narušene vjere u politiku, u pravosuđe, državno odvjetništvo, policiju. Zemlja pritisnutih medija i slobode obožavanja režima. Zemlja u kojoj se demokracija u samo godinu-dvije, skoro potpuno pretvorila tek u vlastitu simulaciju. A uvijek je, valja zapamtiti, moguće i niže pasti.

Oglasi