Skriveni pravednik

Piše: Romano Bolković

Grijeh je želja koja se sama perpetuira i sebe sama tjera, nezasitno se hrani sama sobom, kao da bi zaboravila na svoju namjenu, da nastavimo s rekurzivnošću. Ovu opasku o grijehu napisao je Mladen Dolar. Njemu dugujemo i kratki povijesni pregled kataloga grijeha; nas će ovdje zanimati taština.

Teoretičar pustinjskog monaštva Evagrije Pontski u četvrtom je stoljeću predložio sljedeći popis:

”Osam je generičkih misli što obuhvaćaju sve ostale: prva je proždrljivost, potom dolazi pohota, treća je škrtost, četvrta žalost, peta gnjev, šesta bezvoljnost (acedia), sedma taština (vana gloria) i osma ponos.’“
Sudbinu taštine izgleda da je tek u doba velikih summa, u 12. stoljeću odredio Hugo iz Svetog Viktora: taštinu je priključio ponosu.
Prije no što se posvetimo taštini – za koju pučke etimologije tvrde da je praznina, jer biti na tašte znači biti prazna želuca – i temi Ubi sunt, zadržimo se načas na poduci Svetog Teofana Zatvornika, koji govori upravo o Nikom koji umišlja da je Netko; prelest o kojoj je riječ, duhovna je zabluda, obmana:
A da li je moguće predstaviti sve prelesti sa njihovim odlikama i svojstvima? Njihovo osnovno svojstvo je da čovek sa sigurnošću i ubeđenjem drži sebe za drugačijeg nego što zapravo jeste, recimo, smatra se prizvanim da urazumljuje druge, sposobnim za neobično življenje, i slično. Njihov izvor jeste jedna fina, tanana misao: ja nešto značim, ja sam neko i nešto, i to ne makar ko. Ništavan čovek zamišlja da je neko i nešto. Tu skrivenu gordost koristi neprijatelj njegovog spasenja i hvata ga u zamku.

Kako to da sada o želji za priznanjem, koja je do maloprije bila zamašnjak Povijesti, govorimo kao o smrtnom grijehu? Razlog je u ambivalenciji timotičkog jastva: iako je thymos psihičko središte samozatajnosti, istodobno je i izvor sebičnosti. Thymos, kao generator ljudskih sukoba, stalno se iznova ljuti, nameće i svađa: zahtjev za prizanjem vlastita osjećaja za vrijednost ne temelji se ni na kakvom univerzalnom moralnom važenju. O tome govori Zatvornik: timotičko se jastvo smatra pozvanim da urazumljuje druge, misleći da je netko i nešto. Gordi se.

Odreći se pohvale – zato sam uvodno kazao da je koncept AB ( anoniman & bogat ) moguće antropološki neprihvatljiv – gotovo je neljudski: čovjek je pokudivo i pohvalivo biće, uči Aristotel. Stoga je jedan od naročitih egzistencijalnih moda onaj biti špijun: načelno se odreći mogućnosti javne pohvale (svojih zasluga) – da bi uopće bio to što ima biti – jezovito je; špijun mora sebe kao biće zatajiti i on je sam svoja posljednja i najveća tajna; rekao bih granična mogućnost ljudskosti.

Druga je krajnost ona rimska: vir triumphalis biva opomenut glasom roba da je samo smrtnik – memento mori – te da se okrene unatrag i prisjeti da je tek čovjek – Respica te, hominem te memento! Čovjek koji je na granici boštva!

Oba ova ekstrema propituju gordost: prvi u (prividnom) nijekanju, a drugi u beskrajnoj afirmaciji jastva. Ali što na kraju od sve te slave preostaje?

Što kad 15 minuta istekne?

Što kad nekome padne na pamet kazati: Ubi sunt qui ante nos fuerunt?

Da, gdje su oni koji bijahu prije nas?

Što kad, u skladu s bizarnim mjerinjima mase duše Dr.Duncana MacDougalla, naglo izgubimo 21 gram?

Što onda s timotičkim jastvom?

* * *
Ubi sunt je tema koju zasigurno poznaju i mlade udovice, klikuše pa čak i štićenice: Hamlet je na groblju s lubanjom u ruci i retoričkim pitanjama koja je tako rado postavljala srednjovjekovna poezija. Neki sam dan i sam, na radost vestalki, na Facebooku posegnuo za Villonovom varijacijom te teme:
Où sont les neiges d’antan?
Gdje su lanjski snijezi?, moje dame, to vas pita François Villon, u baladi naziva Ballade des Dames du Temps Jadis, koju je Rossetti zlurado preveo kao: Ballad of the Dead Ladies.
Je li dakle sve tek noćni vjetar u hramu sudbine?
Je li sve tek dašak?
Hebrejski izraz hebel koji mi prevodimo kao ispraznost doslovno znači “dašak, prolazni vjetar”; riječ je dakle o temi Ubi sunt, o metafori prolaznosti i nestalnosti, o ispraznosti i uzaludnosti: 35 puta se u toj biblijskoj knjizi ponavlja taj motiv sažet u misli: “Ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost!” (Prop 1,2)
Bilo bi dostojno tisuće razbojnika ostaviti vas ucviljene i beznadne i stoga, na rastanku, dopustite da vam ponudim osebujan izlaz; možda neće utješiti baš vas, ali u moju dušu unosi naročit spokoj; riječ glasi:
Lamedvavniks

Lamedvavnik je termin koji na jidišu označava jednoga od 36 skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam. Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosti 36. 36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života. Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”.

Što to sad znači, taj “dvostruk život”?

Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar). U svakom pokoljenju ima tredeset šest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta. U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, a ponekad možda i za sebe same. Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrita anonimnost koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili. Jedan od njih je, možda, Mesija i samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven.”

Tzadik Nistar! Skriveni pravednik! Onaj od čije je biti neodvojiva anonimnost.

Možda je to odgovor na pomamu oko slave?

Živimo u judeokršćanskoj civilizaciji. Kad sam već toliko spominjao kršćane, evo da na koncu dam riječ i jednom od dva meni najdraža rabija – rabi Menachemu Mendelu Morgenszternu od Kotzka:

Pisano je da je Bog pogledao na Svoje djelo i vidio da je dobro. Ja ne. Ja sam više određeniji, zahtjevniji nego On. Svijetu kakav jest ne nalazim svrhu, osim da ispušem svoj nos nanj.

Oglasi