Društvo zaboravljenih pisaca

Piše: Predrag Finci

1.

Nekada je književnost bila važan element u kulturnom životu zemlje u kojoj sam se rodio. Ljudi su mnogo čitali, pisci bili ugledni, često gotovo slavni. Književnost je bila izraz slobode, zamjena za religiju, dokaz identiteta, a i „duhovna vrijednost“, koja je nadoknađivala mnogo toga, pa i materijalnu neimaštinu siromašna svijeta. U to doba su novine javljale o dobrim knjigama, u kavanama se o njima diskutiralo, na tribinama i književnim večerima uvijek bilo mnogo zainteresirane publike. Pisci bi svaki čas dobivali neka priznanja i nagrade, a značajne, dobre knjige smatrane „događajem“.

Nedavno sam vidio jednu listu nagrađenih pisaca u BiH. Gotovo svi su prestali biti „sadržaj“ mojih sjećanja. Doduše, ponekad se sjetim nekog imena, neke knjige, od onih koje nisam odavno susreo, mnogi od njih odavno umrli, a knjige im se teško mogu igdje naći. Dobivali su nagrade, izlazili u tvrdim povezima, kritičari ih hvalili, a sada ih nitko živ više ne spominje. Risto Trifković? Bio je urednik u velikoj izdavačkoj kući. Napisao je mnogo knjiga, čitao sam jednu, priča. Sada kao da su sve njegove knjige potonule u neki tajnoviti magazin zaborava, iz kojeg nikada više neće biti iznesen na svijetlo dana, neće ih u parku čitati neki vrijedni student ili znatiželjni ljubitelj „lijepe riječi“, a s obzirom na „političku situaciju“ teško da će Trifkovićeve knjige postati „obavezna školska lektira“. Bio Risto pisac, više nije. Nije tamo gdje je pisao, nagrade dobivao. A njegove knjige se nisu promijenile, nisu postale manje estetski vrijedne. Samo je čitanje drugačije.

2.

Kada bih pisao nešto o povijesti suvremene književnosti, barem one koju sam poznavao i u vječnost ispratio, imao bih se čega prisjetiti. Pisaca pogotovo: dolazio mi svaki čas jedan pijanac, uvijek govorio da će napisat priču, samo da mu „dam cenera“,  ja govorio „sigurno hoćeš“, a mislio „samo ne gnjavi“, nadao se brzo će otići. Poslije bi on napisao tekst, i mene jednom spomenuo, ocrnio me koliko je mogao, po njemu ispadoh čak i škrt, nisam mu valjda dovoljno davao. Onda drugi, nije mu išla škola, autentični talent (što će u mom kraju reći neobrazovan), pročitao tri knjige i napisao sam četvrtu. Onda treći, odlučio biti pisac, mnogo čitao, naučio pisati, onda godinama pisao kako mu je teško, njegovoj patnji nigdje kraja. Onda četvrti, obilazio redovno urednike, novinare i članove žirije, znao sviju, toliko i nagrada dobio. Onda peti, pisao, pisao, pisao, sve dok nisu rekli: to je pisac. Onda šesti. Ali sada bi bilo već previše nabrajati. Svi su bili za života „klasici“. Bili.

Zašto jedna riječ bude, pa prestane biti istinita? Zato, kaže strogi kritičar, što pisanije većine njih bila nevješta konstrukcija, stilski nedotjerana, šlampava, misaono neuvjerljiva, ukratko: nikada nije bilo istinsko umjetničko djelo. Nije, ali su njihove sastave ipak kao takove prihvaćali i oni koji su određivali „kulturnu politiku“ i oni koji su je pratili. I sada će, ako im bude po volji. Ako im kakav beznačajan pisac postane lijep primjer za ono što hoće dokazati i pokazati. Danas to u balkanskim krajevima najčešće znači: ako je „naše nacije“ i uz to domoljub. Tada i beznačajan pisac može biti „nacionalna veličina“, premda i takvog mnogi slave, a malo tko čita. A kada se književnost  vrednuje po „patriotskom ključu“ tada je književnost puna „ispravnosti“ i „ljubavi“, ali ispražnjena od estetskih vrijednosti. Tada nema književnosti. Nema vrijedne književnosti. Ljepota izbija iz unutarnjosti, iz suštine stvari, a ne iz njene vanjskosti. I ne može estetsku istinu proizvesti ni nagrada, ni „politička podobnost“, ni „lokalna slava“, ništa što ne pripada istinskim estetskim vrijednostima djela.

3.

Zaboravio sam dakle mnoge. Neke jer sada živim daleko od svoje domovine, u zemlji u kojoj tek ponekad spomenu Andrića i Kiša, a zaboravio sam svakako one koje nisam ni trebao pamtiti, jer im djelo to nije zaslužilo. Ali sam upamtio svakog, ama baš svakog koji je vrijedio. Pa me začudi nemar, tišina koja je prekrila i njihova djela. I sve se nadam: ona prava će opet, jednom.

Pjesma sebe uspostavlja. Svaki je veliki glas poput Homera. Ako je u njemu pjesma, ako je u njemu pjevač. Neće djela mojih prijatelja pisaca zaboraviti zato što su ona loša. Zaboravit će ih nepismenost i neukost onih koji dolaze. Tamo gdje se gaji priglupost i slavi površnost, tu se stvara tlo za vlast nesposobnih i korumpiranih pljačkaša, a ukida vlastita budućnost.

Ne govorim dakle to zbog zaboravljenih pisaca, nego zbog onih koji o sebi ne brinu, koji su sebe predali sistematskom zaglupljivanju i duhovnoj lijenosti. Pisce takav nemar i nedostatak interesa može, s pravom, uznemiriti. S kim to živi, kome se obraća? Pritom tek poneki pisac počne pomalo brinuti o budućnosti svog djela, što će o njemu misliti potomstvo. Svaki pisac gradi svoju kuću od riječi. Gradi je prije svega sebe radi. Drugi su dobro došli u ono što je izgradio i potvrđuju mu da njegov trud nije bio uzaludan, ponekad ga i lijepom riječju, i kakvom počašću nagrade. Ali, kada pisaca ne bude, neće mu ni njegova kuća više biti važna. O njoj trebaju brinuti drugi. Jer ona je sada za njih. Ima ih kojima to nikada neće doći do pameti. Srećom, dobra knjiga može sačekati boljeg čitatelja.

 

Oglasi