Peter Lovšin: Bez punka ne bi bilo promjena u našem društvu (s čime se prof. Žižek ne bi složio jer on misli da sve počinje s njim)

Fotografija: Srđan Vrančić

U ljeto 1977. eksplodirao je punk, pod čijim utjecajem odmah nastaju i Pankrti, prvi slovenski i jugoslavenski punk-bend. Svoj treći koncert Pankrti su održali u jesen iste godine u zagrebačkoj Galeriji SC-a, što je pak dovelo do eksplozije zagrebačkog i hrvatskog novog vala, začetog baš tada i na tom mjestu. Stoga o Pankrtima i punku, nekoć i danas, o solističkoj karijeri i razlikama između društvenih sistema u kojima je djelovao i djeluje govorimo s Peterom Lovšinom, utemeljiteljem Pankrta koji će 40. obljetnicu svoga, ali i postojanja punka proslaviti velikim koncertom najesen u ljubljanskoj Areni Stožice, a u Zagrebu već 10. lipnja nastupom na krovu MSU. Logično, jer bi Galerija SC-a bila premala, a MSU je muzej kojem sjajno pristaje sve što ima veze s rockom i punkom, pa tako i s Pankrtima koji su lani objavili live album “Totalna revolucija” (snimljen 2010. na beogradskom Kalemegdanu) i s Peterom Lovšinom koji je ovih dana objavio novi solo album “Območje medveda”.

Piše: Aleksandar Dragaš (Jutarnji)

Zašto ste 1977. osnovali Pankrte?

– Iz ljubavi prema rock’n’rollu, jer sam već u gimnaziji svirao akustičnu gitaru i pisao tekstove koji su bili otkačeni za to doba, a u stilu protestnog folka kakav su ranije izvodili Pete Seeger, Woody Guthrie, Bob Dylan i drugi. Kasnih 60-ih najviše sam slušao Kinkse, Troggse, Stonese pa sam kao klinac svirao i obrade njihovih pjesama, a onda su me drmnuli Lou Reed, David Bowie, Iggy Pop. Još dok Ramonesi nisu došli do nas, sreo sam Gregu Tomca koji je završavao fakultet sociologije, novinarstva i političkih znanosti na kojem sam i ja sredinom 70-ih studirao pa smo pričali o glazbi, koja nam je uz nogomet i cure bila najvažnija. Netko je donio primjerak magazina Time u kojem su se zgražali nad punkom kao novom glupom glazbom s tri akorda, bezobraznom i glasnom. Pomislili smo: to bismo mi trebali raditi.

 Otkud ime benda?

– Grega je smislio ime Pankrti koje sadrži riječ ‘pank’, a na slovenskom znači ‘kopilad’. Otišao je po punk-ploče u London, jer kod nas ništa od punka nisi mogao nabaviti ni čuti, a ja sam imao mjesec dana za okupljanje benda koji je počeo svirati obrade, poput ‘All Or Nothing’ Small Facesa, ‘Jean Jeanie’ Davida Bowieja, ‘Idiot Wind’ Boba Dylana. Već nakon prve probe dobili smo ponudu za nastup u jednoj gimnaziji, imali smo 14 dana za osmišljavanje i uvježbavanje repertoara. Pogonsko gorivo bio je pelinkovac, crno vino i rock’n’roll. Svirali smo ‘No Fun’ The Stoogesa, jednu pjesmu Dead Boysa, prepjev jedne od The Clasha pa ‘God Save The King’ kao neku našu verziju Sex Pistolsa, a imali smo već i svoj ‘Dolg­cajt’. Princip smo uzeli od Stonesa koji su karijeru počeli obradama bluesa, a mi svoju obradama i prepjevima proto-punka i glam-rocka.

Kakve su bile reakcije?

– Znali smo da nas neće strijeljati, vjerojatno ni otjerati u zatvor, ali smo mislili da bi moglo biti pizdarija. Bili smo sigurni da će nas zabraniti i da će naš prvi koncert biti i posljednji. No, cenzura nije bila jaka, čak je bila slabija nego danas, jer Komunistička partija nije pratila novine u kojima se pisalo o glazbi, ni omladinske tjednike, pa ni radiostanice, osim političkih emisija i članaka. Već poslije prvog koncerta uletio je Radio Študent i Val 202 sa snimkama s tog koncerta pa smo dobili ponudu za nastupe u Zagrebu i Beogradu.

U Zagrebu, u Galeriji SC-a, u sklopu izložbe Mirka Ilića?

– To je bio službeno treći koncert Pankrta, 1977. Nije se baš znalo o punku u Zagrebu, ali ni u Beogradu, pa ni u Ljubljani. Igor Vidmar imao je kosu do pola leđa, filozof Pero Mlakar isto pa je i zato Štulić ubrzo napisao stihove ‘brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte’. Punk je ovdje bio u podrumu,  nije bilo nikakvog pokreta, sve do 1979. U Beogradu je bila veća, upečatljivija dvorana nego u Zagrebu, ali je bilo sto, dvjesto ljudi koji su samo gledali i stajali. U Zagrebu je Galerija SC-a bila manji prostor, ali je bio krcat, atmosfera prava, a ljudi su reagirali kao u Ljubljani.

 S kime su Pankrti bili najbliži?

– Nismo u to vrijeme, kao ni sada, imali potporu bilo koje ustanove pa tako ni Ministarstva kulture, ali smo se ubrzo našli na istoj valnoj dužini s Azrom, Filmom i Prljavcima s kojima smo već 1979. svirali i u Ljubljani pa s Parafima iz Rijeke, a iz Beograda s Električnim orgazmom. Početkom 80-ih imali smo seriju koncerata u zagrebačkim predgrađima, a gotovo na svima je bio i Štulić. Malo kasnije smo se sprijateljili sa Zabranjenim pušenjem, koje nam je bilo gost i na zadnjem koncertu u 80-ima, nazvanom ‘Posljednji pogo’. Jako cijenim Dragu Mlinarca, on je krasna i topla osoba, a bio sam i u stalnoj vezi s KUD-om Idijoti. Bili su mi najbliži Pankrtima pa imam jednu kućicu u Vrsaru, a nedavno sam s Bogovićem snimio duet uz jedan istarski bend. Kasnije se pojavilo Hladno pivo, danas veliki punk i rock bend, a prvi su put u Sloveniji svirali na koncertu koji sam ranih 90-ih imao u Tivoliju s Predinom, Kreslinom i Pušenjem.

Ipak, bilo je frke oko prvog singla Pankrta ‘Lublana je bulana’ iz 1978. koji je Igor Vidmar, ‘ideolog’ slovenskog punka, progurao kroz ŠKUC. Dvije godine kasnije primili ste nagradu ‘Sedam sekretara SKOJ-a’. Otkuda takva promjena ‘režima’?

– Da, Vidmar je bio i u zatvoru, tri-četiri dana, ali ne zbog singla Pankrt, nego zbog bedža na kojem je pisalo ‘nazi punks fuck off’. Jebi ga, komunisti su mislili da je on za nacizam jer nisu dovoljno dobro znali engleski, a samo su vidjeli kukasti križ pa makar i prekrižen crvenim, kao na znakovima zabranjenog parkiranja. Pokojni Darko Glavan bio je jako važan u tome da Pankrti dobiju nagradu ‘Sedam sekretara SKOJ-a’ u Zagrebu za album ‘Dolgcajt’. Zagreb nam je ne samo zbog te nagrade bio važan, nego i zbog Poleta i Radija Zagreb. Ovdje je ljudima, valjda, bilo lakše prvo progurati slovenski punk-bend pa onda krenuti s hrvatskima, premda su Prljavci, Azra i Parafi već ‘radili’. Jedni su nas podupirali, poput Glavana i dečki iz Poleta, a drugi opstruirali, ali i ti su se sve više sramili biti protiv ‘progresa’, a punk i novi val su bili ‘progres’ koji je počelo imitirati i Bijelo dugme. Više je tada bilo rata između pankera i metalaca, nego između pankera i komunista, ali su u dvorište naše kuće neki špijuni Udbe, valj­da, krajem 70-ih podmetnuli letke ‘Živjela slobodna Slovenija’. Moj otac, veliki stručnjak za goveda i član SK, rekao im je da mi sigurno to ne bismo bacali po svom vrtu pa su nas ostavili na miru.

Što je tada za Peru Lovšina bio punk?

– Za mene je punk bio grana rock’n’rolla. Nisam prestao slušati Johnnyja Casha jer sam i njega doživljavao kao punk, a ne samo kao country, pa tako i Dylana ili čak Cohena. No, punk je vratio sirovu snagu i pokretačku energiju rock’n’rolla 50-ih, kad je punk bio da crnci i bijelci idu zajedno, a i Chuck Berry je imao i lucidnost i ludizam, kratkoću i jasnoću, melodije i rifove, brzinu i glasnoću, poput kasnijih punk-bendova. Zato sam u Pariz išao samo zbog koncerta Jerryja Leeja Lewisa. To su bili pravi mačori, punk se usudio još više od njih ući u politiku i socijalu, a do danas još nitko nije u pjesmu ubacio nešto poput ‘god save the queen and her fascist regime’, poput Sex Pistolsa, možda tek Dead Kennedys (čiji je Jello Biafra navodio Pankrte kao jedan od najvažnijih punk-bendova – op. a.). To danas ne bi prošlo, a bitno je i sada. Iza ‘željezne zavjese’, pak, imati punk-bend bila je još veća revolucija nego na Zapadu, no bilo bi pretenciozno reći da sam osjećao kako s Pankrtima mijenjam društvo.

Vjerojatno smo i mi potaknuli neke promjene, no prije nas je bio crni val u jugoslavenskom filmu, pa tekstovi nekih profesora i filozofa koji su se sukobljavali sa sistemom, ili književnika poput Danila Kiša koji je za mene bio i ostao revolucionaran. Profesor Tine Hribar u knjizi ‘Punk je bio prije’ zaključuje da bez punka ne bi bilo promjena u slovenskom pa i jugoslavenskom društvu, s čime se profesor Slavoj Žižek sigurno ne bi složio jer on misli da sve počinje s njim. Kad sam završio faks, s diplomom iz pornografije, otišao sam u vojsku i tamo se početkom 80-ih osjećao kao prosječni Slovenac ili Jugoslaven kojem je nekoliko tjedana ranije umro maršal. Bio sam na psihijatriji u Splitu za ‘nervozne vojnike’, a psihijatrica, prilično zgodna, pitala me može li doći njezin sin jer voli Pankrte pa sam se malo bolje osjećao. U Herceg Novom prepoznao me Tomislav Ivčić, veseli i arhetipski Dalmatinac, pa sam u JNA nastupao kao njegov predizvođač s po četiri, pet klasika rock’n’rolla i tako me izvlačio iz pizdarija, ali nije bilo govora o totalitarizmu i torturi.

Jesu li Pankrti smatrali da socijalizam treba rušiti ili samo popraviti?

– Nismo imali ideju rušenja socijalizma jer nam se činilo da će Jugoslavija i socijalizam ostati zauvijek. Premda smo kritizirali i sistem i državu, nismo otvoreno išli protiv jer smo ih ipak osjećali i kao nešto svoje. Uostalom, više su nas zanimali cure, nogomet, pijača i rock’n’roll, ali voljeli smo provocirati pa smo napravili i manifest ‘realnog romantizma’ u kojem je pisalo da smo svoja partija, ‘na dvije noge’, onako anarhistički jer nam je politika bila dosadna.

A danas, u kapitalizmu i demokraciji?

– Danas u Sloveniji, Hrvatskoj i šire, politiku shvaćaju ozbiljno iako sve odlučuje uski krug ljudi i kapitala koji manipulira političarima kao lutkama na koncu. Nedavno je jedan od većih kapitalista u Sloveniji, član upravnih i nadzornih odbora velikih privatnih i državnih tvrtki, rekao da je jednom malom postotku ljudi puno bolje u kapitalizmu nego u socijalizmu, ali i da je velikom broju ljudi, koji su početkom 90-ih tražili i dobili kapitalizam, sve lošije. Živo nam se jebalo za sjednice CK SKJ jer su nas uvjeravali da živimo u najboljem od svih sistema, no sada me dave reklamnim porukama koje me uvjeravaju da je budućnost fantastična i da opet živim u najboljem sistemu. Razlika je samo to da su političari prije nosili Murina odijela, a sada Armanijeva. Tipovi su isti, a ljudi sve manje obrazovani, jer ih mediji zaglupljuju. Danas, zato, gledam samo programe TV Slovenije i HRT-a. Na koncu, svaki tajkun ima više rezidencija nego Tito, partijske su elite još gluplje i korumpiranije, a sve su nas pokupovali stranci.

Bi li socijalizam trebalo vratiti da bi kapitalizam bio normalniji?

– Ja sam salonski anarhist, ali sam nedavno objavio pjesmu ‘To ni več Slovenija’ iako jedini u ulici imam slovensku zastavu na kući za državni praznik. Ako smo prije 25 godina išli na referendum o samostalnosti, sada bismo trebali referendum o tome hoćemo li ostati u EU i NATO-u ili ne. Postavio bih i pitanje žele li ljudi kapitalizam neoliberalnog tipa, socijalizam, komunizam, kapitalizam skandinavskog tipa, fašizam, nacizam, anarhizam ili nešto deseto pa da znamo na čemu smo. Sumnjam da bi ljudi glasali za neoliberalizam, a ako bi ih 50% bilo za nacizam, bit ću prvi putnik za Mars.

Zašto su Pankrti obradili ‘Bandieru rossu’?

– Na živce su nam išli ukočeni veliki zborovi koji su tada pjevali takve pjesme, ali potpuno bez duše i osjećaja. Učinilo nam se da ‘Bandiera rossa’ ima pankerski eros, a do toga smo došli kad je naš gitarist Dule Žiberna vrtio neki rif a’la Sex Pistols pa smo kroz njega ušli u melodiju te komunističke i partizanske pjesme. Tu smo ostavili cinizam po strani, samo nas je zanimao zanos kakav su u prvoj polovini 20. stoljeća osjećali radnici u štrajkovima ili partizani. Htjeli smo poručiti: ‘Eto, tako se to radi, to je rock’n’roll, to je punk, to je energija, to vam fali jer ste beskrvni!’ Danas je taj poklič ‘e viva comunismo e la liberta!’ provokativan zbog neoliberalnog kapitalizma i fašizma koji se zbog loše ekonomije i slabe demokracije opet počeo pojavljivati. Društvo je 60-ih i 70-ih, kod nas pogotovo 80-ih, postalo otvorenije, no vraćamo se u jako konzervativne vode pa te ljudi čudno gledaju ako ti je cura dvadeset godina mlađa ili ako ti je frend Rom ili Sirijac. Nekad su sindikati organizirali izlete, bilo je i seksa u hotelskim sobama ili okolnim šumarcima, kao u češkim komedijama, i mislim da nam fali jedan takav, zdrav životni đir, a na to pokušavam podsjetiti i u svojim pjesmama. ‘Dan odprtih vrat’ je pjesma o raju kao poprištu grupnog seksa, a u ‘Tečaju romantike’ razmatram ljubav jedne osobe s više drugih osoba, zašto ne? S druge strane, obitelj mi je najvažnija na svijetu, ali u dijalektičkom smislu treba dolaziti do sukoba. Lijevih i desnih u društvenom, a u privatnom životu između smirenog, obiteljskog i hedonističkog, buntovničkog, pa makar na razini ideje. Rock’n’roll nudi baš to. I tjelesno i duhovno, i misaono i socijalno.

Otkuda Pero Lovšin u sportskom novinarstvu i izdavaštvu pornomagazina?

– U Delu sam počeo o sportu pisati još na početku fakulteta pa sam sredinom 70-ih išao u Zadar gledati Krešu Ćosića, ali tada već kao trenera Olimpije, i to je završilo na naslovnici. Ćosić je bio krasan, vodio nas je u najbolji riblji restoran u Zadru, još mi i sada mirišu rakovi s te večere. Surađivao sam sa sarajevskim Oslobođenjem za koje sam pratio muško skijanje, pa onda žensko skijanje od 1985. do 1990. za slovenske novine, slovensku nogometnu ligu, automoto sport, gimnastiku, veslanje. Krajem 80-ih dobio sam ponudu da pišem za magazin Telex, nalik hrvatskom Startu, i to o sportu, seksu i rock’n’rollu. Telex je ubrzo prestao izlaziti, ali je direktor magazina u izdavačkoj kući Delo znao da sam diplomirao na temu pornografije pa sam uz pomoć filozofa Petra Mlakara, stručnjaka za pornografiju, došao do vlasnika magazina Private. Malo sam redizajnirao njihov original za jugoslavensko tržište, dogurali smo do 55.000 primjeraka uz prilično visoku cijenu i odličan ugovor za mene kao urednika, šteta što nije potrajalo.

Oglasi