Obrazovna reforma pravo je naličje pristojnog HDZ-a

Kad je koncem ljeta kretao u svoju predizbornu kampanju koja će se – na iznenađenje mnogih – pretvoriti u apsolutni trijumf, Andrej Plenković nastojao je i sebe i svoju ekipu predstaviti kao novi, neispisani bijeli list.

Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji)

Sve je bilo čisto i bijelo u toj kampanji, spotovima i posterima. S TV ekrana i jumbo plakata gledao nas je bijeli, čisti europarlamentarac u perfektnoj bijeloj košulji, čitava je kampanja bila personalizirana oko tog novog, nepotrošenog lidera, a obećanja koja su se u toj kampanji davala bila su jednako bijela i blještava. Nema više partizana i ustaša, izdajica i kevinih jama, nema više domoljubnih i nedomoljubnih stranaka, privatnih vrijeđanja, djece vojnih lica i vojnih lekarki. Umjesto toga, Andrej Plenković nudio je neki novi HDZ, opran od ideološke zadrtosti, pristojno eurofilsko demokršćanski, HDZ koji se ljuljuška i povija u zagrljaju Junckera i Merkel, umjesto da razulareno pocikuje u društvu Orbana i Beate Szydlo. Sva bijela i kao centrifugom oprana od ideologije, personalizirana kao nikada dotad, ta je kampanja obećavala HDZ drukčiji od onog Tomislava Karamarka.

Slična svom šefu bila su i obećanja njegovih, tada odabranih ministara. Poput ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, koja je na istim ovim stranicama obećavala kako će u svom radu najviše slušati same kulturnjake. Ili ministra znanosti Pave Barišića, koji je upravo u intervjuu našem listu najavio da će u nastavak reforme školstva ući bez ideološkog sektaštva, po demokratskom načelu – kako je rekao – “preklapajućeg konsenzusa”.

Tako su izgledala ta obećanja tada, pred nekoliko mjeseci. Od tih obećanja je – međutim – ostalo malo. A ono malo što je od njih ostalo raspršilo se ovog tjedna, nakon što je dijelom izabrano tijelo koje će voditi cjelovitu kurikularnu reformu hrvatskog školstva. Taj izbor, naime, potpuno je razgolio način na koji funkcionira novi, a zapravo stari HDZ.

Oko izbora tijela koje će provoditi najvažniju od svih hrvatskih reformi postoji cijeli niz skandaloznih, ili barem spornih činjenica. Prva od njih je ta da je tijelo koje je trebalo glasovati o ekspertnoj skupini za možda najvažniju nacionalnu reformu to učinilo, a da nije stiglo prije toga niti proučiti, ni pročitati materijale o kandidatima. Druga je ta da podaci i programi kandidata nisu objavljeni javno. Osoba koja je odabrana da vodi taj posao – Jasminka Buljan Culej – osoba je iz ministrova tima i zaposlenica ministarstva, što znači da nije niti može biti neovisni stručnjak. Među odabranima se opet našlo najmanje onih kojih bi u tom tijelu trebalo biti najviše – s dakle, školskih nastavnika – a osoba koja bi morala voditi reformu našeg školstva pred novinarima konstatira da je to školstvo zapravo dobro. Da stvar bude najgora, barem dvoje, ako ne i više članova novog povjerenstva su članovi vladajuće stranke, HDZ-a, a jedan od njih – splitski botaničar Mirko Ruščić – čak nema ni uvjete potrebne za izbor.

Ministar Barišić i HDZ-ova Vlada su, ukratko, za provedbu najnasušnije reforme hrvatskog društva odabrali tijelo ideoloških pajdaša i (dijelom) stranačkih članova koji ne moraju nužno za obrazovanje biti čak ni stručni. Živo me zanima bi li Plenković i Barišić ovako birali i neurokirurga koji će ih operirati. I – da – živo me zanima kakve bi reakcije bilo kad bi neki nogometni klub ovako birao trenera. Bijesnih bi navijača bez ikakve sumnje bila puna ulica, jer navijači – za razliku od muklih hrvatskih građana – imaju osjećaj za svoje institucije, te im je stalo da mjerljivi rezultat tih institucija bude bolji.

Najnoviji slučaj “depolitizacije”, “dezideologizacije” i “preklapajućeg konsenzusa” u nekim bi se drugim okolnostima mogao opisati kao gaf pojedinačnog ministra. No, stavi li se ono što su Barišić i Dijana Vican napravili u kontekstu cjelokupne politike Plenkovićeve Vlade, stvari izgledaju drukčije. Na žalost, ono što je HDZ napravio u slučaju obrazovne reforme ono je što HDZ radi opetovano otkad je došao na vlast do danas.

Na samom početku, kad je sjela na funkciju u ministarstvo, današnja ministrica kulture obećavala je – baš poput Barišića – dezideologizaciju i profesionalnu konsolidaciju javne RTV te reviziju samoubilačkih i nedemokratskih zakonskih promjena koje je uvela Milanovićeva Vlada, a koje su RTV nakon Milanovićeva pada izručile ideološkim ekstremistima. Mjeseci su prošli, kadrovske su se smjene na HRT-u dogodile, a televizija i dalje izgleda isto. To je i dalje jedna tupa, bezidejna, ideološki jednostrana ustanova koja ne ulazi u proizvodnju trajnih društvenih vrijednosti, a program joj se bez kraja i konca sastoji od bleiburških memorijala, nekritičkih emisija o hrvatskoj poviestici, katoličke propagande i informativne lakirovke. Plenkoviću na sramotu služi da je HRT u eri Milanovića – čovjeka koji je inače respektirao samo komercijalne, a omalovažavao javnu TV – prema današnjem HRT-u izgledao kao dom kulture s vodoskokom.

Na samom početku svog mandata, ministrica kulture Obuljen Koržinek predstavljala se kao gospa zaštitnica neovisne scene i audiovizualne industrije u čijem je zakonskom reguliranju sama sudjelovala. Umjesto da filmsku industriju obrani od činjenično neutemeljenih, po intenciji cenzorskih i ideološki zadrtih napada pseudo-braniteljskih grupa, ona je toj ideološki pobjesnjeloj stihiji udovoljila. U promjene u filmskoj industriji opet se – kao i u one u školstvu – ušlo pod stijegom “depolitizacije” i “odmicanja od ideologije”, da bi se to “odmicanje od ideologije” u praksi očitovalo tako da je u Upravno vijeće HAVC-a prvi put u povijesti ušao član stranke- HDZ-ovac, i to kipar. Kakve će posljedice ta “reforma” imati na filmsku industriju ostaje vidjeti, no mogao bih se kladiti da će te promjene nalikovati barišićevskom “preklapajućem konsenzusu”: dakle, možete snimiti dva filma ako jedan od tih budu Ištvančić ili Sedlar.

Ono što se ovog tjedna dogodilo s hrvatskom reformom školstva – dakle – nije eksces. Riječ je o sad već posve kodificiranom obrascu ponašanja u kojem vladajuća stranka preuzima izvanjsku formu opatvorenih natječaja, preuzima pro-reformski leksik, legalistički žargon i institucionalni kontinuitet, ali tu formu zapravo puni stranačkim kadroviranjem i ideološkim isključivanjem.

A u sva tri slučaja, stvarni adresat promjena ili “promjena” je onaj ideološki politbiro kojeg se Plenkovićev HDZ očito jedinog boji. A taj “politbiro” čine politička grupacija oko Hasanbegovića i Esih, šatorsko kvazi-braniteljsko podzemlje, udruženje katoličkih laika poput Željke Markić, te – na koncu, ali i najvažnije – stvarni mastermajnd društvenih zbivanja u današnjoj Hrvatskoj, a to je Crkva. Ono što je u toj dinamici žalosno jest da taj simbolički “politbiro” neće zbog ovoga više voljeti ni Plenkovića, ni njegovu grupu. Taj ideološki krug i dan je danas u fazi aktivnog žaljenja za Karamarkom, za njih je Plenković bio i ostao “Titov pionir”, dijete crvene buržoazije i “oktroirani” guverner poslan iz Bruxellesa. Taj simbolički politbiro za većinu Plenkovićevih ministara drži da su politički prazni tehnokrati koji su isto tako mogli biti i republički sekretari u SKH (što – uzgred – nije netočno). Taj “politbiro” – ukratko – Plenkovića prezire. A prezirat će ga više i više što im se bude više udvarao i više im prostirao crveni tepih. U Hrvatskoj politici već je postojao jedan čovjek koji se poput Plenkovića nastojao udvoriti onima koji su mu potpaljivali pod prstima vatru. Taj se čovjek zvao Zoran Milanović. Znamo kako je to završilo. Oni koji su ga prezirali, prezirali su ga i dalje, a izgubio je povjerenje onih koji su ga mogli poštovati. Teško je zamisliti da bi Plenković, ponavljajući istu grešku, mogao završiti drukčije.

Skandal oko novog vodstva kurikularne reforme pokazuje, na žalost, da će jedan od najurgentnijih poslova koje je ovo društvo moralo odraditi završiti u golom ispunjavanju forme, onom što se u Dalmaciji zove “štuko e pitura”. No, taj slučaj ima i šire političke implikacije. On pokazuje da treba biti jako obazriv prema onom što nam se politički brendira kao umjereni, centristički HDZ.

U slavnoj pjesmi iz “Opere za tri groša”, Kurt Weil i Brecht su napisali da morski pas ima zube, a Mackie Messer nož. No, morski je pas – pisao je Brecht – bolji, jer se njemu zubi vide, a Mackieju Messeru nož ne. Pravo je pitanje: jesu li Esih, Hasanbegović i Kerum morski psi ? I – je li Plenković Mackie Messer? Nakon ovotjednog “reformiranja” školstva, to pitanje zapravo gotovo da više nije pitanje.

 

 
Oglasi