Koliko vam hrvatskog jezika uopće treba da biste glasali za Kolindu Grabar-Kitarović?

Fotografija: Jovica Drobnjak

Odgovor je neumoljivo jednoznačan – što manje!

Piše: Ante Tomić (Jutarnji)

Djeca nam uče previše materinjeg jezika, zaključila je predsjednica države. Hrvatski je, s aoristima, priloškim oznakama vremena, glagolskim pridjevima trpnim, jednačenju po zvučnosti, nepostojećim a i e, glasovima što tajanstveno nestaju i pojavljuju se kao međugorska Bogorodica, sa svim superlativima, deminutivima, akuzativima i sličnim budalaštinama, rijetko težak i složen jezik i samo ga možda dvoje ili troje na stotinu školaraca do kraja nauči. Valjalo bi stoga uvesti, domišljato će Kolinda Grabar-Kitarović, dvije razine učenja, osnovnu i naprednu. Šefica države nije detaljnije opisivala kako bi to izgledalo, ali pretpostavljam da mališani na osnovnoj razini hrvatskog ne bi učili više od stotinu riječi i dva glagolska vremena. To je sve što bi im trebalo. Sve bi im rečenice bile jednostavne, kratke, ili u sadašnjem ili u prošlom vremenu.

Jer budućnost ta glupa, nepismena djeca ionako ne bi imala.

Ne treba se mučiti jezikom, odmahuje predsjednica bezbrižno. Šta ona sama, napokon, ima od toga? Koliko vam hrvatskog uopće treba da biste glasali za Kolindu Grabar-Kitarović? Koliko knjiga građanka ili građanin trebaju pročitati da bi na predsjedničkim izborima zaokružili broj ispred njezinog imena?

Odgovor je neumoljivo jednoznačan – što manje. Sve statistike o hadezeovskim glasačima upućuju na jedno. Obrazovanje je zapravo višak. Pravim domoljubima čitanje čak i smeta da bi oćutili puninu nacionalnog bića, u cijelosti doživjeli svoje hrvatstvo.

Pa pogledajte samo prilike u kojima živimo, pogledajte svijet kakav je danas i kakav će on biti sutra. Koja znanja i vještine najmlađi moraju savladati da bi preživjeli u vremenu koje dolazi? Naš sustav srednjoškolce i dalje štanca po obrascima otprije pedeset i više godina, premda su oni danas uglavnom neupotrebljivi. Proizvodimo na tisuće tekstilnih radnica i varilaca za tvornice i brodogradilišta što su odavno zatvoreni. Milijuni jednostavnih poslova su otišli daleko na istok, jeftinijoj, azijskoj radnoj snazi, a još ih više svakodnevno iščezava s razvojem umjetne inteligencije i robotike.

Zamišljate li da će vaše dijete osam sati dnevno šivati rukave, komadati piletinu, lijevati blokove motora ili šarafiti ormare i od toga plaćati i hranu i režije i u zdravlju i berićetu dočekati penziju u vikendici ili na kruzeru, zajebali ste se. Osam sati neće im biti dosta, trebat će više od jednog posla da bi preživjeli, ispunili samo elementarne egzistencijalne potrebe. Neće tu biti mnogo viškova i luksuza. Vikendica je za neke sretnije. Kruzere odmah mogu zaboraviti. Mogli bi, ustvari, zaboraviti i penziju. Vjerojatno će prije umrijeti od iscrpljenosti. U ekonomskoj realnosti što je sve gadnija, sve bezdušnija za one što sporije misle, vaši će potomci morati raditi napornije i dulje nego ste vi ikad radili. Pristajat će na sve bezobzirnije ucjene poslodavaca jer posla za svih naprosto neće biti. Uvijek će se naći netko beznadniji, spremniji raditi za manje.

Dva su načina da bi najmlađi izbjegli takvu turobnu sudbinu, dva potpuno različita obrazovna sustava. Jedan je da ih pripremimo za natjecanje u kapitalističkom svijetu usvajanjem modernih, visokotehnoloških, specijalističkih znanja i vještina i odgajamo kao odvažne, otvorene, radoznale, slobodnomisleće, buntovne, drske i nepotkupljive profesionalce. No, takav je školski sustav, pod jedan, nešto skuplji. Krene li se ambicioznije ulagati u obrazovanje, neminovno će na drugoj strani manjkati za plaće činovnika, za Audije i Volkswagene u Virovitičko-podravskoj županiji i Ministarstvu hrvatskih branitelja.

I drugo, mnogo važnije, odvažni, otvoreni, radoznali, slobodnomisleći, buntovni, drski i nepotkupljivi profesionalci na izborima u niskom postotku, samo iznimno glasaju za Hrvatsku demokratsku zajednicu i predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, a nisu HDZ i predsjednica blesavi da sami sebi iskopaju grob.

Zbog toga se valja okrenuti drugačijem obrazovnom sustavu. Sustavu koji će učenicima i studentima otkrivati što manje. Izbor nove voditeljice reforme školstva pouzdan je korak u tome smjeru. Mi trebamo škole gdje je vjeronauk glavni predmet, a biologija, kemija i fizika ne proturječe Starom zavjetu. Gdje je žena manje vrijedna. Što bi onaj župnik rekao, drugotna. Generacije koje dolaze moramo učiniti da budu krotke ovčice, ispunjene strahom od gnjeva Božjeg, da ne pitaju za ljudska i građanska prava, jer samo su takvi dobri, samo takvi pomažu da opstaju i HDZ i Grabar-Kitarović na jednoj, a i gadni, bezobzirni kapitalistički poslodavci na drugoj strani.

U suradnji sa svetom, katoličkom, apostolskom crkvom uspješno će se odgojiti čovjek novoga kova, bijednik koji radi za beznačajnu nadnicu, za novac od kojega ne može preživjeti, a ne usudi se pobuniti jer zna da će se uvijek naći netko beznadniji, voljan raditi za manje od njega. Takvom nekome i ne treba škola. Da biste napravili takvog poslušnog podanika, obrazovni sustav može biti skromniji, mnogo jeftiniji od ovoga kojega sad imamo. Koješta je u današnjim školskim programima nepotrebno, slobodno se može izbaciti.

Nastava materinjeg jezik, na primjer, može se bezbolno skratiti. Kako gospođa predsjednica inteligentno primjećuje, nema potrebe da djeca uče sve što se danas iz hrvatskog uči. Može se to razdijeliti na dvije razine, osnovnu i naprednu. To je ionako jedan mali jezik, jezik sluga i kmetova. Stotinjak riječi i dva glagolska vremena, perfekt i prezent, bez futura, bit će čisto dosta jednom poniženom, obespravljenom i opljačkanom narodu.

Oglasi