Kraljica Hrvata u starosnoj penziji

Boris Dežulović (Oslobođenje)
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.
Elem, jedne se prilike međugorskom župniku Jozi Zovku ukazao glavom i bradom Gospodin Svemogući, pa ovaj iskoristio priliku da doumi neke filozofske i teološke nedoumice. “Gospodine“, upitao ga tako fra Jozo, “što Tebi predstavlja prostor?” “Prostor?”, začudio se Jahve. “Da”, veli fra Jozo, “šta Tebi znači fizički prostor?” “Ništa”, pogladio Jahve dugačku sijedu bradu, “stotine hiljada milijuna vaših kilometara meni nije više od jednog pedlja.” “A vrijeme?”, nastavio fra Jozo. “Ni vrijeme”, odgovorio mu Jahve. “Stotine hiljada milijuna vaših godina meni nije više od jedne sekunde.” “Čudesno”, udivljeno će fra Jozo. “A što je s novcem? Što tebi znači koncept novca?” “Novac?”, opet Jahve pogladio bradu, pa se blago nasmijao. “Novac meni ne predstavlja baš ništa: stotine hiljada milijuna vaših maraka meni nije više od pfeniga.”
“Hm”, zahmhao na to fra Jozo, pa se ohrabrio i oprezno upitao: “Gospodine, ako Tebi toliki novac baš ništa ne znači, ako ti je stotinu hiljada milijuna maraka kao nama pfenig, bi li mogao za potrebe naše male siromašne župe stvoriti desetak milijuna maraka?”
“Naravno, nikakav problem”, odgovorio mu Jahve. “Samo sekundu.”
U malom Međugorju, da skratim vic, vidjeli su naposljetku da od Boga nema neke fajde – nešto u vezi linearnog koncepta vremena u teološkom materijalizmu, nisam ni ja do kraja shvatio – pa se obratili Djevici Mariji. Za razliku od Svemogućeg i Nedokučivog, ispravno su razmišljali međugorski teolozi, Majka je Božja zemaljsko i tjelesno, dakle fizičko biće, pa će razumjeti linearne koncepte prostora, vremena i novca. I šta da vam pričam, dobro im krenulo. Niti petnaestak godina kasnije, nekad malo siromašno seoce izgledalo je kao vanbračno dijete Marije Bistrice i Las Vegasa. “Međugorje, selo u dva reda/iz daleka ki Nevjork izgleda”, pjevala su djeca nekadašnjih stočara i gastarbajtera, razvozeći po selu nepregledne kolone hodočasnika iz Amerike, Brazila, Poljske i Filipina, prodajući im usput krunice, raspela, kape, majice, Gospinu rakiju i pivo, kineske svjetleće kipove Rajske Djeve Kraljice Hrvata i vijetnamske dresove hrvatske nogometne reprezentacije.
Išlo je tako u Međugorju kao po loju, sve dok se u Rimu nije pojavio novi papa, Frane Argentinac, što je usred vatikanske istrage o međugorskim ukazanjima stao zbijati neukusne pošalice o Gospi šalterskoj službenici, što vodi poštanski ured u zabitom hercegovačkom selu šalje i dijeli poruke mjesnim vidjelicama. “Ja više volim Madonu majku, našu majku, a ne Madonu voditeljicu odjela koja šalje poruke svakog dana. Ta žena nije Isusova majka. Pa tko misli da bi Gospa rekla, ‘dođite sutra u toliko i toliko sati i ja ću reći poruku tom i tom vidiocu’?”, ponovio je tako papa Frane novinarima prije par dana, vraćajući se iz svetišta u Fatimi, teološki objasnivši svoju skepsu oko upravo protestantskih radnih navika Gospe Međugorske, što je u evo već trideset šest godina podijelila više od četrdeset hiljada poruka, blagoslova i ostalih pošiljki.
Trideset šest godina, to je čak i po novom Zakonu o umirovljeničko-invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine dobro više od potrebnog radnog staža za punu starosnu penziju, i Gospa Međugorska, pošteno govoreći, već je odavno morala prepustiti šalter nekome mlađem.
– Ali ti nisi Marija! – sutra će se tako oteti međugorskoj vidjelici u transu, dok se iza njenih leđa budu meškoljili uzbuđeni Meksikanci.
– Marija?! – zbunjeno će vidjelicu gledati mlada neka gospođica s velikom torbom o ramenu, lebdeći na vrhu Brda ukazanja u oblaku bliještećeg svjetla. – Ah, vi mislite na Rajsku Djevu Kraljicu Hrvata? Ona vam je otišla u penziju.
– Rajska Djeva u penziji?!
– Morala je. Po sili zakona – odgovorit će joj ljubazna nova službenica. – Ah, nisam vam se ni predstavila: Barbara. Sveta Barbara. Ja sam vam nova voditeljica odjela.
– Drago mi je – zbunit će se vidjelica. – Recite, Barbara, imate li nešto za mene, nekakvu poruku?
– A vi ste?
– Vicka. Vicka Ivanković.
– Hm, da vidim… – stat će blještava prikaza prevrtati po velikoj kožnoj torbi, pa najzad izvaditi nekakvu plavu omotnicu. – Evo, “Porezna uprava Federacije BiH”.
– ¡Gloria, aleluya! ¡Gloria, aleluya! – ridajući od sreće past će oni Meksikanci ničice na tvrdi hercegovački kamen.
Tako će, eto, biti uskoro, kad novi papa dekretom u starosnu penziju pošalje Rajsku Djevu, legendarnu staru službenicu koju zna svatko u općini Čitluk, i koja kao voditeljica odjela u poštanskom uredu 88266 Međugorje radi punih trideset šest godina, dulje čak i od čuvenog poštara Ramiza iz Zenice. A u malom hercegovačkom selu u međuvremenu nastala pomutnja i panika. Nešto u vezi linearnog koncepta novca u teološkoj ekonomiji, nisam ni ja do kraja shvatio.
Prije mjesec-dva vlasnici talijanskih turističkih agencija javno su se tako požalili kako im je u posljednje dvije godine, otkako papa Frane tjera Gospu u penziju, dramatično opao promet prema Hercegovini. Iz agencije Mauro objasnili su kako je iz Italije u Međugorje nekad stizalo više od dvjesto hiljada hodočasnika, dok ih je danas jedva pedesetak po trajektu, a u milanskoj agenciji Solo Croazia, specijaliziranoj za Dalmaciju i Međugorje, kažu da je ranije bilo uobičajeno da se hodočasničke grupe organiziraju u osam autobusa po pedeset pet ljudi, dok je danas dobar posao ako ode jedan autobus s četrdesetak hodočasnika.
U Međugorju su opravdano ljuti na Franu Argentinca, smatrajući da iza svega stoji portugalska poštanska konkurencija i njen telekomunikacijski monopol. “I u Fatimi je Gospa zvala djecu da do kraja godine u određeno vrijeme dođu na određeno mjesto”, požalio se tako nekidan u reportaži Nove TV Drago Ljubić, vlasnik jedne međugorske turističke agencije, teološki objasnivši svoju skepsu oko upravo balkanskih radnih navika portugalske Gospe Fatimske, koja je, kao i voditeljica odjela u Međugorju, jednako pozivala ljude, ‘dođite sutra u toliko i toliko sati i ja ću reći poruku tom i tom vidiocu’, pa u punih, evo već stotinu godina podijelila točno – šest poruka. “Ne razumijem”, žali se u pravednom gnjevu međugorski menadžer, “zašto se to ne bi moglo dogoditi i četrdeset tisuća puta?”
Ili, kako tu stvar s linearnim konceptom vremena u teološkom materijalizmu tumače u Bosni i Hercegovini: Fatima je Fatima, ali četrdeset hiljada puta je četrdeset hiljada puta.
 
Oglasi