Mjesečari

Piše: Blažo Davidović

Sve sam, i svašta, mislio sam, u životu sanjao: anđele i vragove, vampire, balerine i piromane, ruske djevice i mađarice u svilenim tangama,sanjao sam tripice, bakalar i planine od “Jadro” keksa, Big Ben, Lauru Antonelli i pobjednički gol Šurjaka protiv Brazila u finalu svjetskog prvenstva, sanjao sam oluje, plave trešnje i ribare kako plešu na zlatnom horizontu, mađioničare, feminiskinje u spermastim kostimima od jagnjeće kože, picigin, princeze, bijele konje i vukodlake, zmije, nakaze, aždaje i provalije, ali nikad, dagajebeš nikad, nisam sanjao državu.

Pa ni ovu, ovakvu. I kad čujem da su ti strašni mjesečari “ostvarili svoj san”, kad pročitam da su “sanjali državu”, nekako se zamislim. I zabrinem. Zašto ja to ne mogu?
Zato sam to probao. Pokušao sam u miru zaspati, ugasiti svjetlo, pokriti se lancunom koji miriše na borovnicu i onda bi brojao do sto, jesam i do milijun, brojao sam ovčice, slamke u stogu sijena, sve sam pokušao, ali ne ide, baš me ne ide.
Neće država u moj san.
I ne znam kako je to. Kako sanjati sudove, zatvore, granice, parlament, vojsku, policiju, carine, počasnu stražu i inspekcije?
Sanjati grb i himnu?

Ruku na srce, skrušeno priznajem, sanjao sam da nemam državu i to me nemanje smirilo, slatki su to snovi i kad se probudim, kad me stvarnost lupi po čelu, odmah sam nervozan, ratoboran i spreman na krađu.
U skladu sa državom.
Sanjari su, eto, snivali o samostalnoj Crnoj Gori za vrijeme Jugoslavije.
A u periodu Austro – Ugarske nisu se ni budili.
Aha.
Sanjajte i dalje, jebemese.

I ne probudili se.

 

Oglasi