Hod za egzistenciju

Policija je u „marice“ spremila aktivistkinje Nove ljevice. I što mislite tko je u cijeloj priči u pravu? Oni što hodaju ili oni što sjede? Trebalo bi biti jasno kao dan, ali jebiga, velikoj većini Hrvata jednostavno – nije!

Piše: Ivo Anić (Tačno)

Stvar bi bila zapravo jednostavna da je banalna, a nije. Banalnom se uglavnom prikazuje i tretira, medijski razvlači i sinkronizira, banalnost je naša svakodnevica i građanin osjeća stanovitu apatiju, bezvoljnost dok gleda masu pretežno mladih ljudi kako mu vukući dječurliju marširaju ispred prozora.

Hod za život ukratko je banalna stvar, a ponavljam, nije. Ništa tu nije ni banalno, ni spontano, ni humano, ni dušebrižničko, ni pozitivno, ni minorno, ni svaki kurac. Jer nije. Nije.Postoji naime, podli, mudri, mučki plan koji stoji iza cijele tepriče koja tu nesretnu mladu obiteljsku populaciju izvlači iz kuće, navlači im plave majice, vodi ih autobusima i parkira, pere im mozak i pamet, mračni plan koji ima u cilju, u svojoj ogavnoj agendi samo jedno.

Mislite ljubav za djecu, nerođenu, natalitet. E nije. Taj podli plan ima samo jerdnu nakanu, ogavnu, ljigavu, odvratnu nakanu da tu mladost – kupi. A kupuje ih jeftino, kupuje ih sramotno i kupuje ih odvratno perfidno. Mislite beneficijama? E nije! Kupuje ih ljubavlju. Tim odvratnim i podmuklim osjećajem da su zaštićeni, da su kao zajednica sigurni, da im ima tko pomoći, da imaju prijatelje i naravno, dobru, blagu, krotku, materu Crkvu koja je uvijek spremna pomoći. U službi. U dosluhu sa svevišnjim koji sve vidi. Koji sve nadzire. A nije. Ne nadzire on ništa, jer da nadzire naljutio bi se vjerujem, oni koji nadziru, oni koji organiziraju, oni koji stoje iza cijele te odvratne priče u njoj su čisti kao rosa, a nisu, stvari stoje tako divno, a ništa tu divno nije.

Sve bi to, ponavljam, bilo banalno, minorno, da su te mlade obitelji neovisne, da žive dobro, da imaju solidan standard, dobre poslove, sigurne otplate kredita i pristojan život, ali nemaju. I tu dolazimo do te odvratne i kužneistine koja zaudara do neba u tim žalosnim „hodanjima za život.“Ti mladi ljudi su prisiljeni okupljati se u neokumenske zajednice koje čak ni veliki dio Crkve, Vatikan i sam Papa ne priznaju. Ali ih objeručke priznaje kler u Hrvata. Jer se na tim susretima ti mladi ljudi pomažu. Imaju osjećaj zajedništva. Zajedno kupe crkavicu da pomognujedni drugima. A Crkva im „pomaže“, daje im prostor i naravno, tu i tamo odvoji koju kintu za one najočajnije, one kojima prijeti deložacija, opasna ovrha i sve je to po zakonu, sve je to u službi Krista, sve je to uz pjesmu i molitvu i sve je to super, ali jebiga, nije! Nije jer su ti mladi ljudi prisiljeni da budu u tim sektama zbog togašto im nema tko drugi pomoći. I prisiljeni su da navlače majice, slikaju se pred Crkvama, putuju desecima kilometara sa uplakanom djecom i prisiljeni su da ih se koristi, da se uz njih nose crne zastave dok sa razglasa piči Thompson.

I sve je to izvorni hrvatski proizvod i sve je to domoljbno, katolički, ponosno, državotvorno i sve je to super, ali ponavljam i ponavljam, nije! Nije i nije i nije. Jer se tim mladim ljudima radi kurčeve egzistencije i straha bezočnpo manipulira. Jer ih se ponižava, sramoti i ugnjetava. Jer ih se tako perfidnokoristi i pljuje im se na dostojanstvo i temeljnu slobodu da hodaš skim hoćeš, u majici kakvoj hoćeš i boli te kurac što tamo neka Željka Markić drži nekakav miting. I sve bi to bilo ogavno, da nema danas ovih mladih cura, aktivistkinja, feministkinja i žena koje misle svojom glavom. Policija bi, da je ovo normalna država, odnosila organizatore ovakvih besramnih mimohoda koje ženama zatiru temeljno pravo na izbor što da rade sa svojim tijelom, a kao što znamo – nije. Policija je danas u „marice“ spremila aktivistkinje Nove ljevice. I što mislite tko je u cijelojpričiu pravu? Oni što hodaju ili oni što sjede? Trebalo bi biti jasno kao dan, ali jebiga, velikoj većini Hrvata jednostavno – nije!

Oglasi