Glazba uistinu spaja ljude, ali ne kada pjeva Thompson

Fotografija: Jovica Drobnjak

U tri godine koliko sjedi u bivšim Titovim paviljonima na Pantovčaku, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović nije izrekla ni jednu političku misao koja će se pamtiti dulje od života vilin konjica, nije razriješila ni jednu krizu, arbitrirala ni u jednoj podjeli. Za predsjednicom će, jednom kada iz svog dvorca ode, ostati tek fototeka neukusnih slika na kojima puca, testira prsluke, strojnice i kacige.

Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji)

Kolinda Grabar-Kitarović je – ukratko – političarka bez sadržaja, paradigma praznog populizma. No, ta i takva predsjednica izrekla je ovog tjedna rečenicu s kojom se u načelu možemo složiti. Ovog tjedna ona je u pismu koje je poslala slovenskim vlastima napisala kako je “glazba tu da spaja ljude”.

Doista, teško se ne složiti s predsjednicom Republike i s njezinom tvrdnjom da muzika ima nevjerojatnu moć da spaja inače zavađene zajednice. Ako prosječni hrvatski tinejdžeri u znatnoj broju misle da su Srbi opaki ljudi sa zmijom u srcu i nožem u zubima, ta načelna kulturalna nesklonost našim istočnim susjedima najednom se istopi onog časa kad u najbližoj folkoteci zaciliče prvi akord friškog turbofolk hita. Ako prosječni mladi Hrvat možda i misli da bi potpisnike Deklaracije o zajedničkom jeziku trebalo staviti pred zid zavezane glave, to mu još uvijek ne smeta da na perfektnom jeziku štokavskog dijasistema pjeva “duni duni vetre/najjače šta znaš”. Ako prosječni srpski omladinac možda i misli da su Hrvati u načelu genocidni ubojice koji bi i sad upriličili Jasenovac da mogu, ta principijelna nesklonost “bečkim konjušarima” najednom se istopi kad se na TV-u pojavi umilno lice Jelene Rozge. Kad sa srpskih radijskih stanica zagudi Huljićev splitski etno-pop, Hrvati najednom prestanu biti nacija krvožednih ustaša a postanu pleme toplih Dalmatinaca koji zavode kontinentalke svojom milozvučnom ikavicom.

Istina – “glazba je tu da spaja ljude”. Ona “spaja” sve one Zadrane koji su prošlog tjedna bili na Balaševićevom koncertu, “spaja” sve one Splićane ili Zagrepčane koji su proteklih mjeseci u obližnjoj mesinganoj diskoteci slušali Sandru Afriku. Da “glazba spaja ljude”, mogli su se uvjeriti i svi oni koji su gledali nedavni (i izvrsni) dokumentarac “Najvažniji dečko na svetu” beogradske redateljice Tee Lukač. U tom filmu redateljica nas upoznaje s desecima mladih momaka i cura iz Istre, Zagreba i Beograda koji vjerojatno imaju oprečne ideje o tisućljetnom snu, Titu ili jugoslavenskoj sukcesiji, ali zato bratski i jedinstveno pred bečkim hotelom čekaju ne bi li vidjeli čuperak svog idola Justina Biebera. Jedna plastična kanadska pop-zvijezda ima sposobnost da “spaja ljude” kakvu – eto – nemaju ni popovi, ni svećenici, ni hodže, ni mirotvorni aktivisti, ni NGO profesionalci, ni sportski idoli.

Dugi je popis muzičara koji – eto – “spajaju ljude”. Spajaju ih i sofisticirani umjetnici i najcrnji kičeri. Spajaju ih Severina i Rozga, i Balašević i Gibonni, spajaju ih Sandra Afrika, Goga Sekulić i Ministarke, spajaju ih Stefan Milenković i Petrit Çeku, spajaju ih i Rundek i Mile Kekin, spaja ih čak i Justin Bieber. No, postoji – eto – jedan muzičar kojem začudo ta stvar sa spajanjem nikako ne uspijeva. A taj je muzičar Marko Perković Thompson.

Ako drugim muzičarima ta čarolija sa spajanjem kultura i naroda uspijeva, Marku Perkoviću nekako to baš ne ide od ruke. Tijekom ovih četvrt stoljeća, pjevač koji je akronim uzeo po skraćenoj strojnici, odsvirao je stotine i stotine koncerata od Australije do Vodica i od Njemačke do Lašve. No – eto – baš ni na jednom od tih koncerata nije se dogodilo da se pojavio netko sa zastavom duginih boja ili znakom “peace”. Ni na jednom od tih koncerata nije se dogodilo da se ljudi raznih naroda i kultura prijateljski bratime. Zapravo, ni na jednom od tih koncerata nije se dogodilo da se ljudi različitih naroda pojave. Jer, iz nekog misterioznog razloga, nehrvati nisu skloni masovnije pohoditi koncerte čavoglavskog pjevača. Njegovom muzičkom idiomu nekako nisu skloni ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Crnogorci, na njegovim koncertima nećete vidjeti pravoslavno svećenstvo, aktiviste Prosvjete, redakciju Behara ni bošnjačke zastupnike.

Na prvu ruku, to se čini čudnim. Zašto – naime – ostali “jugovići” ne bi voljeli Thompsonovu muziku? Jer, muzički stil koji od prvog dana gaji hard roker iz Petrova Polja upravo je onakva muzika kakva se u cijeloj bivšoj Jugoslaviji i obožavala i još uvijek obožava. Thompsonov muzički stil bio je i ostao smjesa Bregovićevog pastirskog rocka, makedonskog folklora i hard rocka. To je muzički idiom koji je poput nekog jugovićkog “esperanta” ujedinjavao jugoslavensku provinciju, koji je bio jednako slušan i dominantan i u Nikšiću i u Velesu, i u Jesenicama i u Ogulinu, i u Uzicama i u Splitu. Kad bi se samo po muzici gledalo, Marko Perković morao bi imati bokore srpskih, crnogorskih, slovenskih i bošnjačkih pobornika.

Ali, kod Marka Perkovića stvar nikad nije bila samo u muzici. Jer, od samih početaka, a pogotovo od kasnih devedesetih, muzika Marka Perkovića u osnovi je bila stroj za samolegitimiranje, te – samim tim – stroj za političko isključivanje. Tekstovi, muzika, scenski rekvizitarij i koncertno iskustvo Perkovića Thompsona funkcionirali su kao latentni ideološki tekst koji je afirmirao Mi, a to Mi bila je ideja Pravih Hrvata – dakle, nacionalista, s jakim uporištem u klerikalnoj ideologiji, s moralnim osloncem u Vojujuću Crkvu i kulturnoj tradiciji Triplex Confiniuma na kojem je Tuđa Vjera ujedno uvijek i Tuđa Nacija, a tuđa nacija, u osnovi, neprijatelj. A upravo onako kako je samo-legitimirao dominantnu predodžbu Pravog Hrvata, Thompson je muzikom i tekstom i isključivao. Isključivao je Druge, a ti su drugi bili – just name it: Srbi, nehrvati, komunjare, ateisti, Jugoslaveni, urbani rasisti, orjunaši…

Svi oni koji su odlazili na Thompsonove koncerte znali su to. Znali su, i zato su na njih odlazili. Također, svi oni koji NISU odlazili na te koncerte znali su zašto na njih ne odlaze. Zato što su ti koncerti poruka koja njih isključuje. I zato Marko Perković Thompson – za razliku od Goge ili Rozge – nije i nikad bio “glazbenik koji spaja ljude”. Cijeli atrakcijski potencijal njegovog parapolitičkog rocka sastoji se u tome da ljude razdvaja: razdvaja na Nas i Njih.

Upravo zato beskrajno je licemjerno i cinično učiniti ono što je ovog tjedna učinila predsjednice Republike Hrvatske. Neopisivo je cinično Marka Perkovića Thompsona i njegovo pravo nastupanja u inozemstvu braniti argumentom da “glazba spaja ljude”. Jer, Perkovićeva muzika čini sve drugo, no to ne.

Marko Perković u proteklih je dva desetljeća u Hrvatskoj prošao amplitude popularnosti. U 90-ima je bio zabranjivan, u ranim 2000-ima najpopularniji, jer je tada bio estradni supstitut za krizu ideologije koju zagovara. U Sanaderovoj eri odabrao je (mitom plaćenu) samoizolaciju, da bi s vremenom izišao iz društvenog geta i na koncu postao integralni dio državnog protokola u Kninu. Marko Perković Thompson u Hrvatskoj je danas i doslovno državni ceremonijalni umjetnik. No, ta i takva pozicija u Hrvatskoj se – kao i mnogo puta – sudarala s realitetom s onu stranu Bregane i Villacha. Tamo je, naime, Thompson doživljavan kao ono što on i jest: ultranacionalistički ideološki orator koji koncerte počinje s prvom polovicom fašističkog pokliča, te koji, kad je društvo raspoloženo i kad nema kamera uokolo, razvedri publiku pjesmom o nacističkim konclogorima. Oko Thompsona u normalnom svijetu nema “alternativnih istina”. Stoga se Thompsonu događalo i sve se češće događa, da mu koncerte zabranjuju u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj. Dakle, događalo se da civilizirane demokršćanske i mitteleuropske zemlje zabranjuju kao ekstremističke koncerte čovjeka koji je u Hrvatskoj dio državnog protokola. Toliko o demokršćanstvu i srednjoeuropskoj orijentaciji hrvatskog konzervativizma.

Sada se jedna od takvih zabrana dogodila nešto bliže. Dogodila se ne u nekoj od onih zemalja pred kojima hrvatsko gastarbajtersko kmetstvo odmah pokrije uši, poput Austrije. Zabrana se dogodila nešto bliže, u Sloveniji, i to ne bilo gdje u Sloveniji, nego u Mariboru, gradu gdje se ulice još zovu po Titu i proleterskim brigadama. Naravno da se dogodio urnebes.

Što se mene tiče, ne bih nikad zabranio Thompsonov koncert. Kad bi Perković prvi put otpjevao “Gradišku staru”, strpao bih ga u zatvor, kad bi kliknuo “Za dom spremni”, oderao bih ga po zakonu o širenju nacionalne mržnje. Ali, nikad ne bih nikom – pa ni njemu – priječio da pjeva koncert organiziran u privatnom klubu. Licemjerno je zabranjivati Thompsona, a ne zabranjivati Keleminčevu stranku, ili predavanja Josipa Jurčevića. Licemjerno je cenzurirati Thompsona, a Sedlaru davati nagradu Grada Zagreba.

Ali, postoji nešto što je još licemjernije – licemjernije i od zabrana, licemjernije i od Thompsonove fenderovske kvaziideologije. A to je kad Kolinda Grabar-Kitarović brani Thompsona argumentima multikulturalnosti, pobratimstva i sloge. Kad muzičara koji svoju popularnost gradi kroz isključivanje brani argumentima flower powera, bratstva i jedinstva te retorikom “jezika koji svi razumiju”. Kad to čini, Kolinda Grabar-Kitarović opet prakticira aktivnost u kojoj se u ove tri godine silno izvještila. Naime, vrijeđa našu inteligenciju.

Oglasi