VIDO BOGDANOVIĆ: Bešpoštedna komercijalizacija uništava Dubrovnik

Piše: Denis Kuljiš

Da biračko tijelo ima mozak, Dubrovčani bi opet izabrali Vida Bogdanovića za gradonačelnika – ta gdje bi našli drugog takvoga, čovjeka od imena, s karizmom ratnog zapovjednika ”Odreda naoružanih brodova”, neopjevane legende Domovinskog rata, istodobno uglednoga građanina i odgovornog poduzetnika? Naprosto, jednog od njih – Dubrovčanina dubrovačkog tipa, fanatičnog Raguzina. On sve mjeri mjerom svoga grada: i politiku, i ideologiju i druge ljude, kao nekadašnji stari Dubrovčani koji su isto tako bili svoji, malo zatvoreni, uobraženi zbog svega što jesu, s urođenom skepsom prema svima koji imaju tu nesreću da nisu podanici virtualne Republike.

Kako je Vido Bogdanović u Dubrovniku postao član HSS-a i ušao u politiku pa i sad na lokalne izbore izlazi kao kandidat te stranke i s njihovom listom?

Kaže da je dugo bio ”nepostojeći, loše izbrisan član”, a sad je prihvatio ponudu Kreše Beljaka da preuzme i obnovi organizaciju, što mu je uspjelo na početku ove politički burne godine, u kojoj se ekonomija ipak stabilizirala i turizam znatno porastao. Ali u stranku upisao se on još prije 25 godina, zapravo je stvorivši na ovom području, iz nekih svojih ideala kojih se i dalje čvrsto drži: kod njega je čvrstoća uvijek prije elastičnosti. Smatra se radićevcem, čitao je Radićeve spise, proučavao njegovu biografiju i opredijelio se za njegov ”hrvatski socijalni nauk”, koji bi, da se stranka tvrdo drži takve ideologije, po njemu donio po jednog do dva zastupnika u svakoj izbornoj jedinici i trideset presudnih mjesta u Saboru. Sve što se u HSS-u poslije Radića događalo baš ga ne inspirira, Mačeka vidi kao demokratskog nacionalista orijentiranog klerikalno, nešto poput današnjih hadezeovaca, dok je Stjepan, ”Pišta”, govorio o ”nama na ljevici” i sukobu ”gospode i seljaka”.

Bi li Radić danas bio za abortus i gej-brakove, teško je zaključivati, a i ne treba, to su sporedne stvari za ovoga dubrovačkog gospara, koji se ne osjeća gospodinom, nego bližim seljaštvu, možda zbog bakinih posjeda na Lopudu, koje su ga učinili tipičnim malim dubrovačkim iznajmljivačem i biznismenom, ili zbog svih onih hektara naslijeđenih u Konavlima, što ga čine bliskim tlu, na kojemu je izrastao dubrovački tvrdi grad, utemeljen na mudrosti njegovih građana.
Bogdanovićeva glavna poveznica s radićevštinom upravo je ista, gotovo religiozna vjera u potrebu visoke i bolje naobrazbe. Treba velika pamet da se seljačka politika od nekakvog farmerskog sindikata ili oportunističke kombinartorike pretvori u ovdašnju ”svjetsku priču”.

Bogdanović je skeptičan i prema čistom liberalizmu i prema sveprisutnoj mantri o europejizaciji i europejštini. Na kraju dana, analizira, svi ti veliki hotelski konglomerati koji preuzimaju dubrovačku ekonomiju, zadržavaju ekstraprofit u inozemstvu, a ovdje najgrublje eksploatiraju lokalnu radnu snagu, sezonce, koji sačinjavaju 70 posto njihovih uposlenika, pribavljenih na ”safariju” po Slavoniji. No, ta će radna snaga naposlijetku emigrirati, trajno ili radno, na sjever, budući da u Njemačkoj barem poštuju kolektivne ugovore, dok bi ovdje jedina zaštita mogla biti smišljena politika što će, recimo, propisati 70 posto stalno zaposlene radne snage za kategorizaciju od 5 zvjezdica. Zato Dubrovniku nisu potrebni megarezorti i zato je Vido protiv golf-naselja na Srđu. Tko će ondje raditi? I sad je veliki manjak radne snage, i to je dubrovački ključni problem.

”Sve je tu u neredu”, kaže, ”s jedne strane imamo konjunkturu, ali stihijsku, sve se prodaje i krčmi, a ništa nije uređeno ni promišljeno, nego se samo grabi s vrha, pa dok ide, ide…”

A ide, zna se, Dubrovnik stoji dobro, velik je gradski proraračun i svi prihodi, samo što to nije na zdravim temeljima. Grad se rauba, i to doslovce, njegova infrastruktura, kanalizacija, kamen Straduna. Traje kriza smeća koja se pretvara u krizu pitke vode jer se odlagalište nalazi na izvoru Omble, što se permanentno kontaminira…

Zato bi, uostalom, dubrovačko biračko tijelo (da ima jedinstven mozak) biralo Bogdanovića – on razumije tehničke probleme grada kao što urar poznaje satni mehanizam, on zna svaku stradunsku ploču i to kako je propeta na Pilama, jer je praktičan um i stari Dubrovčanin, koji ne izvlači ideje iz ideologije, nego iz iskustva i nepatvorene pameti. Svi u Gradu znaju da je pošten. Nema nikakve sjene na reputaciji – položaj ga nije mogao korumpirati, budući da je čast njemu jača magija od bilo koje funkcije osvojene u političkom procesu.

”Grad je opustio i mi gubimo stanovništvo”, kaže, ”pa se ne mogu održati ni osnovne funkcije… Grad bez građana nije atraktivna turistička destinacija. ‘Vrtovi sunca’ koje su kupili Kinezi imaju u sezoni dva puta više stanovnika od Grada, ali nitko ne dolazi u Dubrovnik zbog ‘Vrtova sunca’ nego obrnuto…”

On je čovjek koji ne gubi vrijeme na žalopojke, ima odmah praktična rješenja. ”Moramo graditi stanove kao općinsku, javnu infrastrukturu, gdje će stanovati ljudi koji su potrebni za samoodržanje zajednice. Tu je najbolji model leasing, da ih ne pretvorimo u robove banaka dok ih izabavljamo iz pakla nereguliranog tržišta stanova u najmu, gdje te izbace na ulicu čim se pojavi atraktivni gost. Da ne kažem kako se sad ljudi sele ne samo iz Grada, nego i iz Prigrada, u Konavle, čak i u Trebinje, kako bi izdavali svoje stanove…”

Bespoštedna komercijalizacija uništava Dubrovnik, kaže, pa zato ima rezerve prema bivšem gradonačelniku, protiv kojega nije rekao ni riječ, ali ga je obilježio kao ”trgovca”, dok njegova kandidata na listi HNS-a smatra neprikladnim upravo zbog katastrofalnog stanja vodovoda, začepljene kloake iz koja se crpi otpad i procesira, umjesto da se razdvoje izljev oborinske i prljave, fekalne vode, kako nalaže moderna inženjerska praksa. Isti problem, uostalom, imaju i Zagreb i neki drugi naši gradovi jer, kako kaže Bogdanović, ”nismo ovladali osnovnim disciplinama života u suvremenoj civilizaciji”.

U svim komunalnim sferama – od upravljanja otpadom, ugostiteljstva, također nereguliranog, s prokletstvom ekspanzije kruzerskog turizma, do stvaranja dubrovačke ”turističke monokulture”, bez ikakve druge djelatnosti i industrije, Vido je radikalan u sagledavanju problema, ali krajnje umjeren u pristupu njihovu rješavanju. On ne vjeruje u zabrane, sankcije i revolucionarnu praksu, suviše je ukorijenjen u zajednicu pa ne vidi drugog puta osim onog najdužeg, koji vodi do konsenzusa. Tu napominje kako je oko izdavanja licenci za taksi u svom gradonačelničkom mandatu pregovarao tri godine, a kad ga je postigao, odmah ga je sljedeća uprava dokinula i podijelila nove te stvorila kaos. Tako bi rješavao i sukob oko proračuna Društva prijatelja dubrovačkih zidina – koji su, kaže, načinili čuda, te oko Zaklade Blago djelo, čudesne, višestoljetne dubrovačke institucije koja je preživjela i komunizam, a gospodari, primjerice, lokalima na Stradunu.

Kolikogod bio radikalan u promišljanju – on bi ukidao županije i suvišne općine te Hrvatsku ratnu mornaricu, budući da nam trebaju samo Obalna straža i pomorski vatrogasci – u pogledu komunalnih inicijativa krajnji je praktičar i umjerenjak. Jedino bi beskompromisno od Dubrovnika stvarao sveučilišni grad s renomiranim svjetskim, možda američkim univerzitetom. To bi osiguralo intelektualnu superiornost, s kojom je Dubrovnik nastao i opstajao, a bez koje neće očuvati svoju bit.

Oglasi