(NE)VJERNI TOMA NA JUTARNJOJ KAVI

Piše: Božica Jelušić

Na terasi gdje pijem kavu, prilazi vlasnik/ konobar i nosi račun. Vjetar mu ga istrgne, on dohvati, stavi pod pepeljaru i veli:

-Stalno puše, vrag da te otpuval!
Ne razmišljajući, automatski odvrnem:
-Da te Bog sačuval!
Gleda me sumnjičavo, zna da nisam religiozna. Međutim, ja vjerujem u dobre misli i poruke, u ispravne riječi. Kao što bi moji budisti govorili : ispravno mišljenje, ispravno govorenje, ispravno djelovanje. Da ne bi bilo zabune: nisam ni budistkinja, ja sam agnostik.Jako sam sklona islamu, na razini plemenitih poruka i etičkih zasada.Ponekad na brzinu, prevrtim tespih i izgovorim suru na dobro, neku mantru ili samo onu lijepu kršćansku “Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svom”! Pišući ovo, osvještavam da sam blizu sinkretizmu, da prihvaćam od svega ponešto, kao što mislim da svi putevi vrijede, jer vode k istom Izvoru.Neki vele da treba ostati u “vjeri svojih otaca”, gdje si formalno najsigurniji, ili barem pripadaš blaženoj, povlaštenoj većini.

I evo me opet na rubu paradoksa: razmišljam o vjeri, poštujem vjeru (svačiju), no religioznost, religijske prakse, osobito ta hektička nabožnost i njeno javno iskazivanje, ne nalaze u meni podržavateljicu. Ne vidim čemu služe križevi u školama, na primjer, gdje dijete u vulnerabilnoj dobi vidi prizor okrutnosti i užasnog umiranja, nevjesno poruke žrtve i iskupljenja. Ne shvaćam škapularske zanose, idealizirane prikaze biblijskih i svetačkih likova (nisu li bili eremiti i izopćenici, izloženi fizičkoj patnji a ne udobnostima luksuzne brijačnice? Nije li Isus propovijedao skromnost i siromaštvo?). Naparfimirani katolicizam, kamare raskošne odore, čipke, pluvijali, kapice i baršuni, mitre i zlatovezi,čine mi se totalno deplasiranima.

U posljednje vrijeme, u skladu s katoličkom rekonkvistom, slizanošću s politikom i velikim marom za zemaljska dobra i udobnosti, te za ideološku prevlast u društvu, vidim i na društvenim mrežama pravi “udar entuzijazma” u svezi s pobožnošću. Kažem, nemam ništa protiv, zgodni su fokolari, trećoredci, adventisti, reformisti, panteisti, lutorani, kvekeri i amiši i svi po spisku, samo nešto mislim da to spada u onu najstrožu ljudsku intimu, kao i seksualnost ili nepodjeljivi duhovni trenutak spoznaje bilo koje vrste. Jednom je V. K. rekla u Zagrebu, dok smo hodale po Dolcu: “Ja bih sad otišla na vrh Katedrale i vikala: “ON postoji!” Mislim da je to bio i formalni trenutak našega razlaza. Mesijanske ideje i dalje ne smatram zdravima. O njihovim posljedicama bolje da i ne govorim.

A u načelu, dakako, radije bih da me Bog sačuva nego vjetar k paklovima i džehenemu otpuše, i svojih privatnih imam dovoljno. Za jednoga nevjernoga Tomu previše o njima razmišljam, takoreći.

F. G.

Oglasi