GDJE SI BIO 2017?

Stvar između Splita i Željka Keruma je čisto psihosomatske naravi. Split je grad koji je devedesetih doživio traumu, budimo realni, no ne klasičnu ratnu traumu kakve su doživjeli recimo Osijek ili Dubrovnik, već histeričnu ratnu traumu, ozračje iz kojeg se nije izvukao evo već dobranih dvadeset i sedam godina. Iz čvrstog zagrljaja zaslužnih, koji su gradu, nikada uvučenu u ratna zbivanja nametnuli kolektivnu krivnju. Kolektivnu psihodramu.

Piše: Ivo Anić (Tačno)

Split je doživio prvo progon velikog dijela svojih sugrađana, i to onih iz čije je sredine proizašao kult Splita. Ljudi koji su ga obilježili, a nužno nisu bili Hrvati, mnogi čak niti Splićani, zauvijek su ili otišli ili bili protjerani, što se naglo i strašno odrazilo kako na umjetnički, tako i na bilo koji aspekt kulturnog života grada.

Taj kulturni šok i udar Splitu je tektonski pomaknuo temelje.

Oni koji su prošli devedesete u Splitu jako dobro znaju o čemu govorim, moj grad imao je logor u Lori, moj grad imao je čitav kvart Ruđer Bošković koji je praktički nestao, a mojim gradom zavladali su oni koji su smatrali da su ga oslobodili. I to paradoksalno, ne oni koji su ga istinski oslobodili od agresora, već oni koji su uglavnom pakirali humanitarnu pomoć, bježali u Italiju, a brzo se snašli i uvukli u strukture privatizacije, dok je mladost Splita ginula po čukama Hrvatske. Ona mladost rocka, koja se vratila u dijametralno drugačiji grad. Vratila praktički nigdje, jer su za rata nestale kako tvornice, tako i sam grad, onaj grad iz osamdesetih kakvog su poznavali.

Taj grad prestao je postojati.

Što nije trebalo biti ništa loše da se razumijemo. Multikulturalna sredina je ponos i identitet svakog modernog grada, ako grad nasele “došljaci” oni se, apristojnost to nalaže, identificiraju s gradom. Splitski došljaci natjerali su Splićane da se identificiraju s njima, I to je svojevrstan fenomen. A uzrokovale su ga traume i golem osjećaj krivnje. Jer se nešto ružno desilo gradu, koji je do prije deset godina imao mediteranske igre, bio stup društva, civilizacije, sporta, svega modernog i urbanog.

Te traume bile su prevelike da sami Splićani  dopuste da se u dvadeset godina upravo taj mediteranski identitet grada uruši došljačkim, nametnutim mentalitetom, koji je naglo zamijenio onaj građanski, onaj civilni i onaj koji je slušao rock. Odrastao u šarenilu osamdesetih.

Tu definiciju anksioznosti modena psihoanalitička znanost naziva – potiskivanjem. Potiskivanje sjećanja istražuju dvije definicije, a one su posljedica potiskivanja i uzrok potiskivanja. Potisnut a je uglavnom energija koja nije izražena u odnosu na uzrok simptoma. Inhibicija, anksioznost su stanje koje proizlazi iz konflikta i socijalnih zahtjeva. Ako nešto potiskujete, imate odličan podsvjestan razlog za to, morate ga imati.  Potisnuta sjećanja uglavnom ostanu negdje u vašoj podsvijesti zbog straha, straha od osude okoline. Manifestacija potiskivanja najbolje se uočava u preoblikovanju osobnih neprihvatljivih potreba i želja – u njihovu suprotnost. Nuspojave su problem kontrole agresivnosti koju u današnjem Splitu možete rezati nožem. Split je danas nesiguran grad, grad u kojem se ljudi doslovno boje da ih tko ne napadne ako su blasfemični i kritiziraju, grad koji napada ljude koji idu u kazalište, koji se okupe na privatnim zabavama, grad u kojem svaki dan plane jedan automobil.

Ukratko Split je grad potisnutosti, jer je to grad koji nije prošao svoju katarzu, zaboravio i izliječio svoju traumu, već joj na nekoliko mjesta u gradu podigao veličanstvene spomenike.

Split je uz sve te blagodati i shizofreniju kojoj je izložen desetljećima (isključimo Feral Tribune kao jedinu točku razuma), imao i jedan proces koji je, po svojoj definiciji proširio svoj identitet na nekog drugog, kao da je posudio identitet nekom drugom, i ta konfuzija vidljiva je kako u vizuri, tako i među samim građanima, koji se odavno ne smiju, nisu zadovoljni i nemaju osjećaj grada, onaj suptilni oblik sreće da si „svoj na svom“.  Vizura grada odgovara uprvo tom osjećaju. Divlja gradnja na svakom koraku i u konačnici centra grada pretvoren u tematski park za turiste.

Ne za svoje građane.

Identifikacija jest, pogotovo ona negativna koja je cilj ove priče, razvojni fenomen, ali i jak obrambeni mehanizam. A Splićani su ga u strahu od divljaka izgradili. I grade ga godinama gromoglasnom šutnjom. Granicu između objekta i onog „ja“, grada kao objekta i sebe kojeg vidiš njegovim dijelom upravo su prebrisali agresivni došljaci, koji su nametnuli svoj svjetonazor, svoj identitet i svoje vizure grada kako bi on trebao, po njim izgledati. Onaj grad, grad mog djetinjstva proces negativne identifikacije nije shvatio kao agresivan upliv u svoj život, već ga je shvatio kao doživljaj, separaciju, odvajanje i izolaciju, tj. neprijateljstvo između sebe i objekta (grada) koji više nije bio njegov. Onaj na kojeg je navikao.

Tu točku loma Splićani su kao puževi odradili svjesno se zatvarajući u svoje kućice.

I tada su Splićani, (zanemarimo nekolicinu pojedinaca koji se uzaludno bore), tuđa očekivanja preuzeli pod svoja, identificirali se s njima, s novoustoličenom hijerarhijom, novom vrstom politike, preuzevši raznovrsne uloge, kako u civilnom sektoru, javnom životu ili običnoj pučkoj tradiciji i posvetili se učenju novonastalih uloga u predstavi u kojoj više nisu bili glavni, već samo sporedni glumci.

Introjektivna negativna identifikacija mogla je započeti. Patološki aspek gubljenja identiteta između sebe, kao građanina i objekta kao grada mogao je započeti i on još u svoj svojoj sublimaciji – traje. Splićani su se identificirali sa zločincima, Splićani su se identificirali sa nacionalnom simbolikom, tabuima i svetosti domovine, bezpogovornim, agresivnim uplivom Crkve u građansko i Splićani su postali grupom, grupom koja mora i treba bezpogovorno slijediti krdo, ono krdo koje je agresivno uspostavilo nedodirljive standarde vječnim upitnikom;

„Gdje si bio 91?“

I tu dolazimo do fenomena Željka Keruma, godine gospodnje 2017.

Željko Kerum je simbol te negativne identifikacije. Posebno kod mladih. On je njihov idol. Taj kafanski bahadžija koji se sa svojom svitom tuče i provodi noći u kockarnicama, taj miljenik žena koji ih mijenja i oko njega su uvijek mlađe i ljepše, taj guru splitske omladine koji vozi bijesna kola, bahat je i nitko mu ništa ne može, a ima para kao blata onaj je subjekt s kojim su se mnogi negativnom identifikacijom – poistovjetili. Jer žele da u životu budu kao on. Netko van sustava. Netko tko se sustavu javno „ruga“, a u isto vrijeme ga opslužuje, netko tko je iz naroda, iako taj narod ne živi u gradu, već na periferiji, netko tko je ssvojom zdravom logikom shvatio kako stvari stoje i u kojoj su mjeri poremećene.

Jer stavimo ruku na srce.

U tom silnom strahu za egzistenciju svi imamo barem nekog tko zna familiju Kerum. A taj netko bi vam mogao zaposliti kćer. I tako više ne razmišljaju samo prodavačice i konobari. Tako danas razmišljaju i liječnici, profesori.

Stvar između Splita i Željka Keruma je čisto psihosomatske naravi. I tu nema lijeka do katarze. Istine. Što se dogodilo, zašto se dogodilo i tko nam se dogodio. I resetiranje. Resetiranje nekim novim, urbanim, mladim ljudima neopterećenim strahom, ali ni psihičkim problemima.

Valjda će se majku mu, takvi ljudi vratiti jednom iz Irske!

Splitski dnevnik RTL

Oglasi