Žarko Jovanovski: DISIDENT

Daj mi da sam još nešto malo pijaniji od jučer, bože, od iste količine alkohola – zavapio sam u sebi gledajući kroz prozor. Daj mi, bože, da me još jednom protrese pelin, ali da jače zapeče grlo dok se slijeva polako, da ga osjetim u birtiji za izbjeglice, za disidente, za poluljude koji samo šute, a kada pričaju ništa ne kažu, gdje je tišina bolna, a buka još bolnija.

Sve mi tu liči na scenografiju prašnjave gostione iz romana 1984. Fali samo dvoje ljudi koji igraju šah. I onda sagledam cijelu sliku – ja sam večeras pijun u igri šaha tamnih oblaka koji dolaze sa zapada. Kraljica u meni je mrtva, a ja samo očajnički pokušavam sporim hodom jednog usranog pijuna dostići protivničko zadnje polje da oživim glupaču. No, neću uspjeti. To je valjda jasno. Birtija se naprosto zatvara prerano. Utrku sa samim sobom gubim unaprijed.

Htio sam konobaru reći da ugasi televizor (nervira me, strašno me nervira reality show na National Geographic kanalu). On bode rubnu percepciju, ali zaiteresirala me na tren još jedna scena prekida programa koji se ponekad dešava. To je ono kada naglo nestane slike i tona uslijed kvara na vezama i crna ploha LCD ekrana zabljesne mirnoćom te me podsjeti na moje realno ugasle mašine. Reality show praznog ekrana najlepši je program koji mogu zamisliti.

“Još jedan…” – i mahnem zrakom praznom čašom pa mi se nova samo stvori na stolu. Kao da pelin brzinom svjetlosti na krilima donosi nasmiješeni anđeo smrti. I još jedan pelin u nizu. Samo dolaze odnekuda. Dolaze da je zaboravim. Da je probam zaboraviti. Znam da je to sada moguće u potpunosti. To je proces u koji treba uložiti znatan trud. Kao što se ulaže trud u proizvodnom procesu ovog alkohola koji naljevam u sebe, te sjebane tekućine kojom se tamane glupani poput mene – otrov za štakore, agresivni pesticid za društvene nametnike koji ne vjeruju da je sutra radni dan prepun stvarne patnje u ovom gradu niti da sutra u četiri tramvaji ponovno kreću s remize.

Ali pelin uvijek dolazi po voznom redu.

Nagnem, ispijem. Postalo je rutina koje se sramim s prvom čašom, ali s četvrtom sram nestane.

Samo led onda ostane u čaši, led hladniji od mog pogleda. Njegova funkcija mi je mutno jasna. Ali čemu limun? Čemu taj jebeni limun u čaši? Ne tiču me se okusi. Želim se napiti, naroljati, hoću da djeluje. Jebe mi se za estetiku boja i dodatnih okusa. Što vječno radi taj prokleti limun u mojoj čaši? Nemam pojma…

Učinilo mi se onda da vidim židovsku mezuzu na desnom dovratku ulaza u birtiju, ali nije bila mezuza. Tek tragovi prljavštine u dijagonali ispisani prljavim prstom nečije objesne prljave ruke. No sve me podsjeti na tebe. Tvoje meke usne tekle su zrakom od prljavog dovratkom prema mojim usnama. “Šema Jusrael, Adonaj eloenu Adonaj ehad! Veaeja in šamoa tišmeu!” – rekao je vjetar. I suza je kapnula po limunu u ispijenoj čaši. Saznao sam tako konačno čemu služi limun u pelinu. Da svojim mokrim tijelom sakrije patetične slane izlučevine onih koji su izgubili vjeru u sutra.

“Još jedan!” – zaderem se oduševljeno ovim otkrićem i nadahnuto mahnem konobaru, no primjetih da je ovaj premoren naprosto zaspao na šanku.

Zauvijek.

Oglasi