Sinopsis gospićkih HDZ-ovaca za poslušne tranzicijske domobrane

Fotografija: Goran Mehkek

Gospićki dokument iscurio je upravo u tjednu kada se konačno raspleo “sukob na desnici” – odnosno, kad je filofašističko, nacionalističko krilo HDZ-a koje personificira Zlatko Hasanbegović definitivno otkazalo poslušnost “oktroiranom briseldžiji” Andreju Plenkoviću. Esih, Hasanbegović i Glasnović zahvalili su se Plenkoviću na suradnji te, pršteći optimizmom, krenuli u svoj politički projekt. Pritom njihov optimizam nije neutemeljen. Većini glasača HDZ-a idejno su puno bliži njih troje nego sin crvene buržoazije, euroatlantski vjernik i tehnokrat Plenković.

Piše: Jurica Pavičić (Jutarnji)

Samo sam jednom u životu sudjelovao u organiziranom političkom dočeku. Bilo je to negdje koncem sedamdesetih, bio sam u sedmom ili osmom razredu osnovne škole, a u Split je zbog nekakvog skupa u Vili Dalmacija trebao doći Tito.

Tog dana škola nam je propisala dress code. Trebali smo u školu doći odjeveni u bijele košulje, s pionirskim maramama nataknutim na vrat. Kad smo stigli u školu, nastavnici su nam podijelili papirnate zastavice – svakom drugom hrvatsku, svakom drugom jugoslavensku. Potom su nas organizirano odveli na trasu kojom je trebao proći Titov auto, gdje su nas rasporedili u špalir uz rub trotoara. Tamo smo po toplom proljetnom danu čekali – tada mi se činilo – jako dugo. Čekali smo sve dok se na pravcu nije pojavio maršalov Mercedes 600. A onda smo svi zajedno počeli mahati zastavicama, uz skladno klicanje i aplaudiranje, sve dok švapska makina nije zamaknula za okuku kod arheološkog muzeja.

Samo sam jednom, kažem, sudjelovao na organiziranom političkom dočeku. Imao sam tada trinaest godina, živio u nedemokratskom društvu, ali uza sve te opravdane olakotne okolnosti svaki me put oblije blagi stid kad se sjetim tog jutra. Stid me što sam makar jednom u životu sudjelovao u orkestriranom političkom ceremonijalu, što su mi zadali dress code, tutnuli u ruke zastavu i dali mi da nekom kličem. Čini mi se da za dostojanstvenog građanina ne može biti većeg poniženja.

Od tog jutra koncem sedamdesetih prošlo je 40 godina. Tito je umro, socijalizam propao, a s njim je propalo i mnogo toga dobrog. U dvadeset i sedam godina tranzicije – reći ćete – najeli smo se mnogo govana, izgubili mnoge iluzije, za mnogočim postali nostalgični. Ali, eto – reći ćete – postoji barem jedna stvar koja je danas sigurno bolja. Naime, nitko političarima ne organizira orkestrirane dočeke. Nitko ne propisuje kako će na njima izgledati dress code i glazbeni repertoar. Ni jedan mastermajnd više građanima ne određuje kome će i kada klicati, ili zviždati, ili aplaudirati. Ne živimo više u takvom svijetu, reći ćete.

Međutim – prije nego što to izustite, promislite dvaput.

Jer, ovih dana Večernji list objavio je dokument koji pokazuje da u Hrvatskoj i dalje postoje ljudi koje se podvodi na politički skup, kojima se određuje dress code, koje se instruira kada pljeskati, kome zviždati i kome skandirati. Što je najgore, ti ljudi nemaju 13 godina. Ne: oni su odrasli, punoljetni građani demokratske liberalne države. A ti su građani – članovi HDZ-a.

Večernji list je, naime, u srijedu objavio opsežan tekst SMS uputa koje su dobili članovi i pristaše HDZ-a uoči središnjeg mitinga županijskih izbora u Gospiću. U podužem i (za stranku koja čistunski strepi za jezik) turobno nepismenom sinopsisu nepoznati ceremonijal-majstor HDZ-ovce instruira da se “prikladno odjenu, jednoobrazno”, te da “stariji nose uz odijela kockaste kravate”. Kad se u dvorani pojavi “On” (kandidat za župana Darko Milinović), HDZ-ovci trebaju “ustati sa sjedala, barjaktari razviju zastave, svirat će pjesma Gospić gazi sve, ona ista kada je Ivo Sanader dolazio, prionite dugom aplauzu, sve dok On ne prođe parketom i aplaudirajte sve dok ne sjedne”. Autor teksta HDZ-ove pristaše potom poučava kada da počnu skandirati “Dado, Dado”, kada da razviju zastave i kada da prihvate pjesmu. Upozorava ih da prilikom sviranja himne obavezno drže ruku na srcu te da obavezno ponesu zviždaljke da bi fućkali na spomen političkih konkurenata. Na koncu teksta neznani je autor ispisao i uputu koja se nakon izborne noći 2016. – dakle, noći kad su se “jele iskaznice” – i ne zvuči sasvim nerazboritom. HDZ-ovce, naime, strogo upozorava da na skup dođu “veseli, ali nipošto pripiti”. Gospićki “mitingleaks” pritom nudi još jednu jezikoslovnu zanimljivost. U tekstu se, naime, kandidata Milinovića naziva On (s velikim O), a HDZ-ova se kandidata titulira kao “čovjeka koji Zna kako”.

Kad se sredinom tjedna tekst HDZ-ova anonimnog “režisera” pojavio u novinama, vjerujem da ste i vi kao i ja, čitajući ga, morali osjetiti isti onaj osjećaj koji pamtim iz sedmog razreda osnovne: osjećaj stida. Čitajući gospićki “mitingleaks”, čovjek se stidi zbog onoga tko ga je sročio, stidi se zbog svih ljudi koji su na tom mitingu bili, svih koji će za te kandidate glasovati, te – na koncu – stidi se zbog zemlje u kojoj živi. Čitajući tekst “meštra ceremonije”, čovjek ne može a da se ne zapita: što moraju u glavi imati ljudi koji na to pristaju? Kakva biološka otopina, organska gvalja moraš biti da u tome sudjeluješ? Zašto bi itko dobrovoljno htio biti dio tog bljutavog sjevernokorejskog rituala, premda živi u zemlji u kojoj nema (više) ni Golog otoka ni Sibira? Zašto bi, pod milim bogom, itko pristao na takvo turobno poniženje?

Tekst “mitingleaksa”, međutim, pruža odgovor na to pitanje. On se krije sasvim pri dnu teksta, među naizgled nevažnim tehničkim uputama. Tamo HDZ-ov ceremonijal-majstor upozorava stranačke članove da je – doduše – “utorak radni dan”, ali da je svejedno “poželjno ostati u gradu, jer svi koji radite u gradovima i općinama i županiji ne trebate dolaziti rano na posao”. Režiser ceremonije, ukratko, podučava članove HDZ-a da sutra mogu markirati svoj uredski posao.

Jer, postoji nešto što i tvorac “sinopsisa” zna, a i mi to znamo. Naime, ljudi koji će tog dana u Gospiću aplaudirati “Dadi” nisu tek obični građani i dezinteresirani simpatizeri. To su ljudi koji rade na mjestima na koja ih je namjestila politika, a tekst sinopsisa brutalnom iskrenošću i detektira koja su to mjesta (“u gradovima i općinama i županijama”). Ljudi koji će tog dana pred “Dadom” mahati barjacima i držati ruku na srcu isti su oni ljudi koji stranci i stranačkoj iskaznici duguju svoju egzistenciju i egzistenciju svojih bližnjih. Jer, stranka je ta koja drži ključ gradova, županija i općina. Stranka je ta koja će nećakinju zaposliti kao medicinsku sestru u domu zdravlja, koja će sina ugurati u županijske ceste, regulatornu agenciju, na portirnicu suda ili u zbornicu mjesne škole. Stranka je ta koja rješava naše probleme. Zato stranci uslugu treba uzvratiti. Zato se, ako to stranci ustreba, treba odjenuti kako stranka kaže, treba pljeskati kada stranka kaže, treba zviždati i skandirati kako nas ona uputi.

A upravo tu – u toj racionalnoj kalkulaciji – izvire autoritarni mentalitet velikih hrvatskih stranaka. I zato gospićki “sinopsis” mitinga nije samo komad satiričnog malomišćanskog “bizara”. Upravo suprotno – taj je tekst prvorazredni izvor za političku analizu.

Gospićki dokument iscurio je upravo u tjednu kada se konačno raspleo “sukob na desnici” – odnosno, kad je filofašističko, nacionalističko krilo HDZ-a koje personificira Zlatko Hasanbegović definitivno otkazalo poslušnost “oktroiranom briseldžiji” Andreju Plenkoviću. Esih, Hasanbegović i Glasnović zahvalili su se Plenkoviću na suradnji te, pršteći optimizmom, krenuli u svoj politički projekt. Pritom njihov optimizam nije neutemeljen. Većini glasača HDZ-a idejno su puno bliži njih troje nego sin crvene buržoazije, euroatlantski vjernik i tehnokrat Plenković.

Zlatko Hasanbegović je zaista posljednji čovjek kojega bih u životu želio žaliti. Stvarno nemam ni miligram sućuti za kinderštube-ustašu s Mažuranca koji se na rivi slikao s ustaškom kapom dok sam ja grijao čuku kod Stoca te koji nije vidio problem u tome da mu politički patron uzima mito od naftne kompanije susjedne države. No, čak mi i tog i takvog Hasanbegovića dođe pomalo žao kad pomislim u kakvom će se političkom realitetu prekosutra probuditi. On danas još možda misli da su hadezeovci ljuti ustaše koji će skokom kamo on okom, te još uvijek misli da će anonimna masa provincijske desnice napustiti onog “desničara nahvao” i pristupiti njemu, “desničaru nazbilj”. Ali, u toj se računici, mislim, preračunao. A gospićki “mitingleaks” pokazuje i zašto.

Jer, vojsku hrvatskih glasača desnice ne sačinjavaju ni partizani ni ustaše: nju sačinjavaju domobrani. Nju sačinjavaju mali, u tranziciji pogubljeni ljudi koji se drže “svi za isti štap” jer im “zna se” opcija nudi klijentističku mrežu koja je u zapadnobalkanskom društvu produžetak Familje i produžetak Zemljaštva. Postoje tisuće tih i takvih ljudi, kojima je mala, eto, taman završila za medicinsku sestru, kojima bi nećak htio naplaćivati gradski parking ili dobiti koncesiju za sandoline, ili bi županijskom domu zdravlja htio prodavati birotehničke potrepštine. I zato će ti ljudi doći na miting, odjenuti se kako im se kaže, skandirati kako im se kaže i glasovati kako im se kaže, a da je savršeno nevažno je li vođa kojem se plješće Dado, Andrej, Tomica ili Haso.

To je nukleus zapadnobalkanske političke autoritarnosti, nukleus koji su prije 48 godina nepogrešivo opisali Mirko Kovač i Krsto Papić u filmu “Lisice”. Filmu u kojem krotki seljaci moćnom političaru podvode čak i ovna, časte ga i laskaju mu sve dok moćnik ne padne. A onda, kad padne, onda “više neće uslugu od neispravna čoika”. Između bijede seljaka i “Lisica” te bijede gospićkog ceremonijal-majstora postoji jasna crta kontinuiteta. Desetljeća prolaze – ali, taj se politički model nije promijenio.

Oglasi