Ivanka Blažević Kiš: Ljubav u troje

Ljubav u troje

Nesretni ljudi sjede u
krugu na starim,
drvenim stolcima.
Zanosna žena suznih očiju
priča svojoj grupi potpore.
Smetena, neutješna, lupka
izgriženim noktima
po golom koljenu i
gleda bumbara na prozoru.
Omara je.

Znaš ono, govori,
kad voliš dva
jednaka muškarca.
Iste, iste oči, ruke, osmijeh,
ton glasa, ej, ton glasa, mimika.
Znaš ono, kad ne znam
kojeg ljubim noću.
Ne razlikujem ih.
Tko si ti, pitam usred milovanja.

Ja sam tvoj, odgovara,
onaj koji te voli.
Uvijek padnem na to.
Jednostavno uvijek.

Hvata glavu i vuče gore.
Čuje se samo zujanje
ventilatora i udarci
bumbara o staklo.

Znaš ono, kad ujutro s
povećalom nad nagim
tijelom tražim razlike, nešto,
ono nešto što jedan ima,
a drugi ne.

Zašuti i i traži pogledom
bumbara kao da će joj pomoći.
Grize jagodice blijedim usnama.

Znaš ono, muči me to,
muči me ta opaka misao.
Bojim se izreći.
Ej, dođe mi da uzmem nož,
ubodem, samo malo ubodem
dlan, tek toliko da mali
ožiljak ostane.

Stavi ruku na obraz,
miluje ga.
Nastavlja tiho.
Kad me miluje da znam
da je to on, kojeg sam prvog
upoznala i zaljubila se.
I sad vas pitam.
Kojeg blizanca trebam ubosti?

Svi pogledaju prozor jer
je nastao mir.
Bumbar je izgubio krilo i
završio svoj let zauvijek.

Oglasi