Božica Jelušić: DALEKO JE….

Daleko je zemlja Bosna, šaj dumdum daj…

Bihaćka krajina i njena zelena haljina, sa smaragdima ubranim na obalama UNE, od kojih oči trajno promijene boju, a srce naraste za još jednu tajnu komoru. Sve skladno, prikladno, ravnovjesno. Minareti, jablanovi, topole, nišani i pored njih bujna bašta, u kojoj kopaju žene sa svilenim šamijama, u laganim tkaninama živih boja, s naušnicama koje se presijavaju na jasnom proljetnom suncu.Povrće buja, grgolji voda iz česme, hladna, ugodna grlu, kao da si nečiju pjesmu progutao.

Razgovori u hladu bihaćkoga parka, ocrtaj kule, crkve, skulpture ženskoga akta, dodir s korom drveća, zaustavljena drevnost. Festival poezije je odgođen, no susret s učenicima Srednje medicinske škole sve nadoknađuje: toliko milih, ozbiljnih lica, tako pristojna obraćanja i govora, već dugo nisam čula. Štono bismo rekli, “terbijeli”, odgojena, učena i uglađena djeca, da ih je milina sresti ! Pjevaju nam a capela, pronađe se gitara, te sviraju “Kondorov let”. Prolete dva školska sata, kao na krilima grlice što je ispod tornja uzletjela.

Odmor u najljepšem Etno -selu koje sam ikada vidjela, u LOHOVU, gdje se umjetnost i krajolik skladaju kao katreni i tercine u sonetu. Mladi ljudi u crvenom kajaku, drvene skulpture i igračke, originalne sjedalice kipara ZULIĆA, jela ispod peke, gutljaj vina- pohvala hedonizmu i spoznaja kako je život kratak i silno dragocijen. Pjesnički razgovori u troje, kraj vode koja nam daje siguran ritam i takt. Kahva gusta, jaka i prava, s kockom šećera i rahat lokumom, iz onih malih šalica i bakrene džezve. Nema bolje, bezbeli. Moja putna bilježnica na svježem panju. U riječima izrasta novo drvo. Kad padne akšam, na terasi šutimo i gledamo oblake. Bagremi mirišu kao sto parfumerija, livadno cvijeće skuplja latice, psi se glasaju s jednoga na drugi kraj sela, nevidljivo janje bleji za raskuštranim grmom.

Pada rosa po visokim zelenim krovovima, po urednim dvorištima, gdje neka ruka brzohvatno sakuplja posteljinu, što se na žici presušala cijeli bogovetni dan. Pomišljam na mlijeko i kukuruzne žgance, na djetinje snove, apsolutnu zaštitu pod domaćim krovom, iznad kojega se krune velike, krnjave zvijezde. Jedino bi ĆAMIL SIJARIĆ znao to opisati kako treba, da ostaneš bez daha nad njegovom rečenicom, srmom izvezenon.

Daleko je zemlja Bosna, šaj dumdum daj….

F. G.

Oglasi