Dražen Katunarić: NOSOROGITIS U HRVATSKOM SABORU

 

Slikovnost: Vasilije Jordan

Nema u Hrvatskom saboru lavova, tigrova, nosoroga, ali ima političara koji ih zamjenjuju: koža im otvrdnjava, manje-više je rožnata, iz čela izbijaju rogovi, a glas postaje hrapaviji, sve manje razumljiv. Orwel je polaskao totalitarcima kad ih je usporedio s domaćim životinjama, a one su zapravo divlje. Ali ne sve: bilo bi nepravedno usporediti ih s dostojanstvenim i  mudrim slonovima, uznositim žirafama, čak i žovijalnim majmunima. Ovaj tip životinja u Hrvatskom saboru potpuno je samosvojan. Kad riču, kad trgaju drugom meso, kad reže, škljocaju u prazno otvorenih vilica ili sijevaju iskešenim i slinavim očnjacima, kad si podvaljuju očima punim mržnje, do istrebljenja, istodobno zbore o “dostojanstvu”, o “odgovornosti”, o “principijelnosti” i naravno, neizbježno, o “demokraciji”. Je li moguće da se od početka razdiru do zadnje kapi krvi samo zato što je glavnom mužjaku u čoporu zasmetalo da cijeli čopor nije za njega? Nego da postoje tri odbjegla koje se zato  moraju rastrgati? Otpadnici su u samoobrani stvorili neprijateljski čopor koji isto nije mirovao: ujedinio se i proširio u mržnji spram jačeg čopora, da ga, za osvetu,  raščereči  ili bar otrgne onu njušku koja ne podnosi da joj se proturječi.

Ortega y Gasset  jednom je rekao da se lav ne može razlaviti, tigar rastigriti kao što se čovjek može raščovječiti.  To nije samo nazadovanje od ljudskog ka zvjerskom u njima jer životinjama ne može pasti maska s lica, one su uvijek to što jesu,  nego je riječ o prirodi  preobražavanja k izopačenom, čudovišnom, tvrdom, surovom s pomoću riječi-rogova. Upravo se u tom imperativnom i zastrašujućem zahtjevu za iskazivanjem pripadnosti jednom ili drugom čoporu, u manikejskom iskazivanju te prebrojavanju “za” ili “protiv” glasova i prokazivanju slabog nosoroga, krije zastrašujuća dimenzija neljudskog. Alibi “demokracije” služi suprotnoj pojavi izopćenja svega onoga što se davno događalo na atenskim trgovima gdje je ona izvorno začeta. Umjesto svrgavanja tiranske samovolje oligarha, u Hrvatskom saboru se zapravo uspostavlja tiranska vlast nad pojedincem i njegovom istinom, odricanje od savjesti, etike, individualnosti,  zahvaljujući institucionaliziranim “demokratskim” procesima i “poštovanju poslovnika”, sve pod krinkom društvenosti i racionalnosti, a zapravo pod prijetnjom uništenja pojedinca.

“Kako se može općiti s tigrom, pita se Ionesco, s kobrom, kako uvjeriti vuka ili nosoroga da vas razumije, da vas poštedi, kojim im jezikom govoriti?”

Nikako, jer oni koji prenose običnim ljudima sve što je izrečeno u Saboru sudjeluju u istom preobražaju zajednice posvećujući im središnju pozornost s cjelodnevnim komentarima kako bi se pojedinac osjetio osamljenim spram sve jače rike nosoroga, priključio se i postao simpatizer jednih ili drugih. To su mediji kojima je taj nepodnošljivi  topot u Saboru zapravo dobrodošao jer nosorozi zbog svoje snage i težine podižu više prašine od drugih papkara. Mediji su sretni kad nanjuše malo krvi radi većeg probitka, a i u njima je prevagnuo osjećaj čopora kad uspiju prenijeti “nosorigitis” (Ionesco) objavljujući uvijek najnovije napete vijesti od odnosu snaga između jednorogih afričkih i dvorogih azijskih nosoroga, ili obrnuto.

Oni ne potiču gledateljstvo (osim rijetkih) da se odupre množenju debelokožaca, papkara, da ih podvrgne neumoljivoj kritici kako bi postali svjesni epidemije koju stvaraju, nego još više potiču njegovu kolektivnu histeriju, kao da žele pobuditi u njemu krvoločne instinkte i nezdravu znatiželju o onoj glavi koja će pasti.

Divlje životinje u hrvatskom parlamentu, to se ne bi smjelo dopustiti. Opasno je za okolinu, za sve ljude koji prelaze ulicu, onako teški, zagrižljivi i zadahtani. Ali kako im zabraniti da riču? Zaboga, ne živimo li u demokraciji?! Pa makar to bila demokracija za nosoroge.

Oglasi