Boje i lakovi Jovice Drobnjaka

 

Piše: Pero Kvesić, fotografije: Jovica Drobnjak

Jovica Drobnjak profinjeni je fotograf, ali samozatajan i bojažljiv u nužnom samoreklamerstvu, pa još  nije prepoznat u mjeri u kojoj zaslužuje. Najprisutniji je kroz novinsku fotografiju, poglavito portrete, ilustracije uz novinske članke, no umjetnički fotografski ciklusi ono su kroz što se ispoljila njegova najveća kvaliteta. Tehnička virtuoznost, minucioznost u radu, upornost u eksploatiranju motiva, disciplina u izvedbi i zaokruženost projekata osiguravaju mu mjesto među suvremenim domaćim majstorima fotografije, a u ciklusima izbijaju u prvi plan. Klasicističko cvijeće, apstrakcija pronađena u ruševnom monumentalnom spomeniku i na banalnoj metalnoj ogradi, sada bivaju nadopunjeni novim rukopisom u ciklusu zabilježenih grafita posvećenih jednom od (anti)junaka aktualnog društvenog trenutka.

Sadržajno je okosnica ovih fotografija svima poznato ime, ono je objedinjavajući faktor, svojevrstan zajednički nazivnik. No kao u slučaju nekih matematičkih operacija zajednički nazivnik se može izostaviti, postaje nevažan, a značajno je sve drugo oko njega. “Zajednički nazivnik” je tu, prisutan, vidljiv, ali sam po sebi ne zaslužuje pažnju. Važno je ono što se oko njega kovitla. Fotograf na taj način iskazuje svoj stav. Okrećući objektiv prema madmaxovskim ambijentima kao pod povećalom izdvaja već danas prisutnu postapokaliptičnu atmosferu podcrtanu nedostatkom ljudskih figura. Nedostatak ljudi ukazuje na pomanjkanje uljuđenosti onih koji na taj način iskazuju da nisu usvojili razinu političke i svake druge korektnosti, ali upozorava na njihovo postojanje i težnju da se – kad već postoje – nekako oglase. Gradski zidovi postaju poligon za primordijalne krikove onih čija pismenost nije dorasla ni komentarima na Facebooku. S druge strane, među njima su i natpisi za koje je očigledno potrebna priprema, tehnički pribor (šablone) i svime time iskazana namjera i dostignuta mogućnost da se više prošire ukazuju na organiziranost koja iskorištava snagu elementarnih motiva i nagona. Društvene snage na djelu su antidruštvene da bi se obračunale s junakom koji je antijunak, pa kroz grafite izranja dijalektika sukobljenih strana koja je sve drugo nego jednostavna.

“Boje i lakovi” su svojevremeno poznati naziv raširenog lanca prodavaonica koje su priskrbljivale što drugo nego boje i lakove i pribor za njihovo implementiranje. Ako je i preostala neka takva prodavaonica i ona sama je rudiment prethodnog, iščezavajućeg civilizacijskog stanja. Boje i lakovi osnovni su materijal za izradu grafita. Novo nasljeđuje staro, ali ne bi bilo ni moguće bez njega. Kad se iscrpu zalihe boja i lakova neće više biti novih grafita, ali njihova potrošnja osigurava opstanak prodavaonica. Suprotnost u sebi sadrži i međusobnu potporu. Osnovna namjena boja i lakova je uređivanje, ali služe i za nagrđivanje. Statične scenografije otkrivaju vrenje u njihovoj podlozi: grafit naruši urednost fasade, prebojavanje grafita vraća prethodno stanje i podloga je novom nagrđivanju. Takvo nadmetanje povijesna je konstanta od pljačkaša faraonskih grobnica i graditelja piramida sa sistemima zaštite pohranjenoga do suvremenih kreatora kompjuterskih virusa i proizvođača antivirusnih zaštita. Pisci parola po zidovima najniža su životna forma takvih destruktivaca, ali čim niža tim vitalnija, tim življa što im stupovi društva daju motive i usmjerenje djelovanju.

(Izložba Jovice Drbnjaka ”Boje i lakovi” otvara se 8. svibnja u galeriji Greta u Ilici)

Oglasi