Mrak u šoku

Piše: Jelena Osvaldić

Anka Mrak Taritaš pogledala je van kroz prozor svoje spavaće sobe, protrljala oči, progutala tableticu za tlak i mirno odšetala u kupaonicu. Danas želi biti posebno lijepa pa će si ispeglati kosu. Vratila se nakon pola sata i u kuhinji iscijedila tri naranče. Napokon sunčan dan, neki spokoj, pomislila je kad je ispijala prvi gutljaj.Tada je čula zvono na vratima. Tko bi mogao zvoniti tako rano?, upitala je samu sebe iznenađeno. Zagrnula se kućnim ogrtačem i uzviknula – Tko je? Iza vrata se nije čulo ništa. Totalna tišina. Tko je?, ponovila je. Opet ništa. Tišina. Oprezno je otvorila vrata tako da joj se izvana vidjelo samo jedno oko. Kad je vidjela tko joj zvoni u 6.00h uhvatila ju je takva nesvjestica da je počela ponirati, hiperventilirati gore od Petrova, a onda je pala dočekavši se na koljenima izgledajući kao da kleči.
– Milane, pa zar ti nisi sinoć umro na operaciji bruha?!!- uspjela je promrmljati još uvijek se nadajući da joj se sve ovo pričinjava.
– Hehe, nema tog bruha, nema tog moždanog udara, nema te bolesti koja bi mogla ubiti Milana Bandića!- uzvratio je veselo.
Ali..ali..rekli su na svim vijestima! Andrija Jarak se javio uživo ispred tvog stana!
– Kaj znaju ti novinarčići na vijestima, pojedem ih kao žitne pahuljice za doručak, hehe
Anka se tu već počela gubiti i histerično plakati.
– Diži se Anka, nema niš od plača, došel sam po tebe da idemo zajedno trčati, ajmo na noge lagane, jesi ti mrak ili nisi mrak, Anka Mrak, hehe?
– Ti odi, ja sam još u šoku – uspjela je promrmljati.
– Kak oćeš, ja sam te zval, idem trčati, idem delati, život je lep, ajde bok!- pozdravio se Milan Bandić i sjurio stubištem još uvijek odjeven u bolničku pidžamu s oznakom ” Sveti duh Zagreb”.

Oglasi