POMIRBENE KRPICE SA ZELJEM

Nema tome dugo susreo sam u gradu Marinu, frendicu još iz srednje škole, danas uspješnu liječnicu. Nismo se dugo vidjeli, možda i desetak godina pa smo sjeli na kavu. Nešto starija, ali uvijek lijepa, ušminkana i šarmantna, veselo mi je ispričala što joj se izdogađalo u životu. Pitam je za muža, prijatelja iz zajedničkog društva, veli mi da su se rastali. Djeca joj studiraju i ona brine o njima, a ona već nekoliko godina živi s drugim. Nevjenčana, sretna i zadovoljna.
U razgovoru, prebirući uspomene, sjetila se kako sam znao pozvati k sebi cijelo društvo na neku klopu, da sam oduvijek volio kuhati i ja joj predložim:
– Okej, hajde dođite do nas, složit ću neku večericu. Nisi se dugo vidjela s mojom dragom, a ja ću upoznati tvog kirurga,.
Pristala je, ali je napomenula da je na oštroj dijeti i da mora biti nešto lagano. Uz dogovor da se povežemo i preko Facebooka, rastali smo se. Veselio sam se tom druženju i za tu prigodu odlučio sam se za staru zagrebačku klopu, krpice sa zeljem. Moja draga to obožava, a i brzo je gotovo.

SASTOJCI (za 4 osobe)

• 50 dag krpica (tjestenine)
• 1 manja glavica svježeg zelja
• 1 luk
• 5 dag pancete
• 1 VŽ šećera
• 1 VŽ octa
• 1 MŽ kima
• ulje, sol, papar

PRIPREMA

Skuhao sam krpice al dente (da budu malo tvrđe), ocijedio ih, oprao hladnom vodom i posušio. Zelje sam svojim posebnim rezačem (godina proizvodnje 1964.) sitno narezao na trakice, posolio i pustio da se ocijedi. Na ulju sam prodinstao luk i dodao sitno sjeckanu pancetu (tek zbog arome i ne puno zbog frendičine dijete) i ulio pola čaše vode. Kad se luk zastaklio dodao sam na to zelje, žlicu octa, kim te sve posolio i popaprio. Kada je kupus omekšao ubacio sam šećer, a nakon minutu-dvije i tjesteninu pa sve lijepo promiješao. Dinstao sam sve skupa poklopljeno još minutu-dvije. Baš kad sam uklonio sve s plamenika zazvonilo je, ne na vratima nego mobitel. Zvala je Marina:
– Čuj, da ti sad ne objašnjavam, budem jednom… Ušli smo moj dragi i ja jutros u neki fajt i evo, do sada se nismo sredili, još traje. Oprosti, bum ti pričala drugi put, sad sam sva u komi, reci ženi da se ne ljuti. I čujemo se, možda drugi tjedan. Sori…
Bila je na granici plača, ni slika one vrckave Marine otprije dan-dva. Ljudi se s godinama mijenjaju, ali ja sam je dobro poznavao. Po glasu sam shvatio da je baš povrijeđena i bilo mi ju je žao. I sâm sam u braku i znam kako se često i bez ikakvog razloga izrodi prepirka koja u sekundi preraste u tešku svađu. Tada, nije ni bitno tko je kriv, teško je izbjeći da se ne povrijedi ona druga strana, a mi muškarci, priznajem, u tome smo pravi majstori. Pri tome, kao i ja sada, uvijek smo spremniji bolje shvatiti tuđe žene nego svoje vlastite. Zato, sjeo sam za laptop i svojoj friškoj fb frendici na zid stavio stih Bukowskog:

Postoje žene koje imaš, a nemaš
Koje su uvijek tu, a nikada nisu
Koje te guraju, a čuvaju
I zbog kojih si mrtav, a živ
Od takvih se ne odlazi…

Vidio sam da je među njenim prijateljima na fejsu i njen kirurg i znao sam da će to sigurno pročitati.

Oglasi