Sve što je ovdje postojalo zauvijek se rasulo i nestalo

Parkiram ispred zgrade pa uđem kroz otvoreni haustor, preskočim vreće s pijeskom i popnem se izrešetanim stubištem do mog nekadašnjeg stana na trećem spratu. Sačuvao sam ključeve naravno, iako mi ni za što više ne služe. Moja zgrada je otvorena, ona je ‘porto franco’ u punom svom značenju i ona je jedini dom. Ta četiri zida, unutar kojih noćim u vreći za spavanje kad dođem, dok slušam Neretvu, predstavljaju jedino mjesto na svijetu koje mogu zvati svojim

Da ovog časa stradam i srušim se na sred ulice, ne bi to bila velika vijest. U džepu bi mi našli osobnu na kojoj jasno piše da sam rođen tu, pa samim tim činjenica da sam skončao u rodnom gradu ne bi nudila ništa neobično. Kao da se između nije odvio čitav jedan život daleko od ovog grada, u susjednoj zemlji koja je postala strana onog časa kad je grada nestalo i kao da nisam pukim slučajem noćas tu. Tek s ovdašnjim dokumentima u džepu, jer ne volim nosit puno stvari sa sobom. I ne bih bio jedini koji bi mogao ispričati takvu priču, s tek ponekom suštinski nebitnom razlikom. Sve što je ovdje postojalo zauvijek se rasulo i nestalo. Ostala je tek nostalgija i neka želja ovdašnjeg svijeta da pregura još jedan dan.

Što god vam o Mostaru govorili, on zapravo samo traje, a njegovi građani plutaju kao bove. Kako oni malobrojniji, koji su tu ostali, tako i oni koji su zauvijek otišli. Mogli bi se čitavi romani i opusi o svemu tome ispisati, ali zašto i za koga? Što bismo novo mogli reći, a ne ponovit se, ne zamorit čitatelje, ne bit u raskoraku sa svijetom kojem je najveći problem dosada i ispunjavanje slobodnog vremena. Na kraju krajeva, zanima li to više ikoga? Prošlost je ovdje često tako zamorna i presurova. Nitko ne voli da je se uvijek nanovo sjeća i izvlači je na površinu. No opet, svi to rade. Jer nemaju ništa drugo naravno, čime bi ispunili dan i u čemu bi pronašli alibi.

Ljeto je i nesnosno je vruće, Willie Nelson pjeva Gershwinov ‘Summertime’ koji skladno odjekuje najširom gradskom ulicom, koja je odavno prestala biti samo ulica. Granica je to svjetova i ničija zemlja koja je zauvijek promijenila povijest ovog grada, pretvorivši ga u dva jednako beznačajna sela s urbanom infrastrukturom, koja nimalo nevino žive svoju podijeljenost. Nikakva šutnja o tim stvarima neće ih, nažalost promijeniti. Na te dvije ulice koje su podijelile grad odvija se moj egzilantski život kad god dođem kući i što su one više puste i ispražnjene od ljudi i sadržaja, tim su mi bliže. Ne volim fingiranu živost i to da glumimo kako je sve u redu i da život ide dalje. Ne ide, ovdje život stoji i toga su bolno svjesni svi koji o njemu razmišljaju. Ma koliko šutjeli o tome.

Evo, na primjer, Toni. Onaj koji sjedi u uglu ove neugledne kafane, koja se trudi da bude klub. Toni je glumac koji je proveo dvije godine ležeći u rovu, tamo s druge strane ulice. A bio je mlad, jako mlad. Zar stvarno misliš da je on nastavio život kad je sve stalo? Iz svake njegove priče izlazi taj nesretni rat, to je jače od njega. I od nas. Svi igramo tu igru i plutamo. Znam da sam to već rekao, ali reći ću još koji put, u nadi da ćete shvatiti. Sve je to besmisleno, znam, kao što su besmisleni bili i rat te priča koja ga je proizvela. Ostaje li nam pak išta drugo o čemu bismo mogli pričati? O Bogdanu Bogdanoviću možda? Čovjeku koji je u ovom gradu izgradio svoje remek djelo, da bi pod stare dane morao naslanjati ormar na vrata svog beogradskog stana, u strahu za goli život. Sve vam to piše u ‘Ukletom neimaru’ i ‘Mrtvouzicama’, pa pročitajte, ako mi ne vjerujete. Pitate se zašto? Pa eto zato, jer je mislio svojom glavom i bio slobodan čovjek, a ljudi to ne vole. Štoviše preziru kad je netko bolji od njih.

No, vratimo se ovoj kafani, koja usisava sve svoje goste. U atmosferu trajanja i besmisla. Jer drukčije i ne može biti. Ovaj grad je najljepši kad krenu vrućine i kad nema previše svijeta. Ruševine su tada najljepše. Upitate li me volim li više ovu Staru gimnaziju, izvorno obnovljenu u neomaurskom stilu ili još uvijek spaljenu, nekadašnju biblioteku tik iza nje, izgrađenu u vjernom secesijskom stilu, znate i sami što ću vam odgovoriti. Perverzna je to navada, da voliš spaljeno i srušeno više od svježe obnovljenog. Eto, i taj sam osjećaj ponio odavde. Ruševine volim više zato jer su autentične. One, naime, ne lažu. To je tim vrednije, jer ovdje svi lažu. No dobro, poštedit ću vas ovdje općih mjesta i uvijek ugodne navade općenitog pljuvanja po politici i političarima.

Pitate me jesu li ljudi ovdje svjesni vlastite odgovornosti u tome što njihovog grada više nema? Pa naravno da jesu. Zato i šute o tome. Što im drugo uopće preostaje? Što, na primjer preostaje onim divnim curama, za ovim stolom ispod lipe, doli da sanjaju nekakav bijeg, bilo gdje, pa makar i na more. Sve im je tu tako isto i ne veseli ih nimalo. O, da. Vole one teatar, ali ih deprimira ta oronula zgrada Narodnog pozorišta, jednako kao i ona katakomba koja je za inat podignuta da bi vjerno glumila Hrvatsko narodno kazalište. Inače je taj kompleks manje vrijednosti kojeg hercegovački hrvatski nacionalizam njeguje prema Zagrebu tragikomičan. Počevši od parka kojeg su nazvali Zrinjevcem, preko tuđmanovskog Trga hrvatskih velikana, do želje da imaju veće narodno kazalište i veći zvonik od onog u Zagrebu. Što će im sve to, dragi bog zna. Ono što je pak posve izvjesno je da se kompleksa manje vrijednosti nikad neće riješiti. Kao što ga se ne bi riješili, ni da su u nekom groznom raspletu uspjeli osvojiti čitav grad.

Teško je naravno procijeniti što nama koji sve to gledamo ovako iz kafane, u sitne noćne sate uopće preostaje, da se zbog njih sramimo ili da im se podsmjehujemo? Ne znam ni sam, nisam pametan. Bit će da ih ipak treba žaliti. Pričao mi je jednom prijatelj, koji je u to doba pjevao u splitskoj operi, kako su ih dovukli na koncert u Mostar, u podrum Franjevačke crkve, odakle su ih pred ponoć izvukli na Bulevar da zapjevaju ‘U boj, u boj’. Pokušavam zamisliti sablasnost tog prizora, u kojem nesretnici iz Splita pjevaju nešto za što znaju da je moralno odvratno, a fratri i čitav prvi ešalon hadezeovaca oko njih likuju, uvjereni u vlastitu kulturnu i svaku drugu nadmoć. U nju, naravno, više vjeruju, nego u Boga. Koji u njihovoj imaginaciji ne može biti ništa drugo, doli nepismeni i bahati križar pred Jeruzalemom. Kako li spavaju ti ljudi? Sigurno mirnije od nas.

Dinko, to vam je onaj koji pušta muziku, je pjesnik i pisac, jedan od najboljih koje je proizveo rat. A šta ima od toga, osim vječne tuge, tapšanja po ramenu i konstantnog življenja od danas do sutra. Čudne su ove zemlje. U njima pisci i pjesnici zaspu kao ljudi koje društvo cijeni, kojih se država boji i koji mogu živjeti od pisanja, da bi se ujutro probudili kao lokalni heroji bez dinara u džepu. Šta sad da vam pričam o tome kako ovdje najbolje žive trgovci i šverceri, kad znate to i bez mene. Kako oni pravi, tako i šverceri vlastitog života, kako ih je nazivao Kangrga. Dobro ga se sjetih. Evo, uzmimo na primjer Kangrgu. Hrvatska i jugoslavenska filozofija nisu imale takvog čovjeka, a danas za njega ne zna nitko, pa čak ni profesori filozofije po dalmatinskim sveučilištima. Nije ni bitno, njemu i tako to ništa ne bi značilo kažete? Naravno da ne bi njemu, ali znači nama koji živimo tu. Od svega toga nije ostalo ništa više od legende među marginalcima i osamljenicima.

Kako uvjerit ljude koji se ne žele sjećat ničega, da je sjećanje najbitnije i da nas ono drži? Zašto to govorim? Pa zbog kuća recimo. Ova prva kuća pored nas, ta što stoji spaljena, samo s vanjskim zidovima i još uvijek pokrivenim podrumom, u vlasništvu je duševno rastrojenog čovjeka koji unezvjereno šeta po gradu i boravi u jednoj neuglednoj garsonjeri. Srbin je po nacionalnosti, ako kome to šta znači. O čemu li misli dok prolazi kraj spaljene kuće koju nema s čim, a ni kako obnoviti. Ne želi je ni prodat očito. Ponos ili inat, što god da je, ali dobro je da je tako. Ima nečeg plemenitog i uzvišenog u tom porazu, a i čovjeka tješi. Sto puta je ljepše gledati spaljenu kuću čovjeka kojeg znaš, od nekog modernog objekta kričavih boja i prekrivenog staklom, kojeg bi neki od hadezeovih tajkuna pretvorio u nekakav trgovački centar. Ruševine uostalom obnavljaju sjećanje i tjeraju te da se trudiš.

Kad se izađe na Bulevar, tamo desno, kod Doma zdravlja stoji jedna relativno mala, potpuno destruirana kuća. Izgranatirana i spaljena, to je kuća od koje su ostala samo četiri zida grubo isklesanog kamena. To je inače kuća Predraga Matvejevića, autora ‘Mediteranskog brevijara’, najprevođenije knjige s ovih prostora. Ima neke bliskosti u sudbinama ovih zidova i samog Matvejevića. Točno pred tom kućom obješeni su mostarski skojevci 1943. godine, a njihov spomenik koji je imao tu sreću i nesreću istovremeno da bude modernistički neodređen i nalazi se točno na crti koja dijeli svjetove ostat će tako vječno nigdje i bez sadržaja. Slučaj je, naravno, htio da imena tih ljudi svjedoče o tome kako nije nikakav klišej da ljudi ovdje dugo nisu držali do nečijeg nacionalnog porijekla. Dopustite li mi sanjati, bit će da je spomen-ploča koju novovjeki hrvatski fašisti uporno skrnave, a koja se nalazi točno pred piščevom kućom, umnogome odredila njegove opsesije i životni put.
Inače, sve je u ovom gradu u oštrim kontrastima. S jedne strane tu su vječna čežnja Mostaraca za Mediteranom, na čijem rubu žive i ideja jugoslavenstva koja je obilježila ovaj grad u dobrom dijelu dvadesetog stoljeća, a s druge su strane su užasi posljednjeg rata i bizarni rituali koji su za njim ostali. Ne govorim sada o zvonicima, križevima, šahovnicama po okolnim brdima i saudijskim džamijama, nego o sad već ukorijenjenom lokalnom običaju. Možete ga vidjeti subotom, prošetate li se do ovdje. Naime, kako se subotom ljudi obično vjenčaju, svaku subotu poslijepodne možete pratiti kako povorka automobila iz jednog dijela grada skrene na Bulevar i proveze se tuda, s muslimanskim zastavama i značajnom količinom buke. Nedugo potom, vidjet ćete drugu kolonu koja dolazi iz drugog dijela grada i ponavlja iste radnje, samo s hrvatskim zastavama, jasno. Sve je to tako besmisleno i prije svega malo, kao što je mali grad u kojem žive. No, sve je ovo nešto što ljudi koji zaista žive tu više i ne primjećuju. A i kako bi.

Armin koji pije na šanku, odavno je izgubio bilo kakve izglede da mu se nešto dogodi u životu. Zagazio je već u kasne tridesete, ne napravivši ništa, nakon što mu je čitava mladost prošla u pripremi za rat, ratu i poraću. Ono na što se njegov život sad svodi je besciljno lutanje gradom, iz dana u dan. Par kava na poznatim mjestima, Velež, kladionica, piva navečer i televizija. Isti takav život vodi se u dubokoj balkanskoj provinciji na svim stranama nekadašnje zemlje, što dovoljno svjedoči o tome kamo je nestao grad. Što ostaje od života u kojem čovjek više ništa ne proizvodi, već samo konzumira? Sadržaje, trgovačke centre, spektakle. O tome su napisane čitave biblioteke knjiga, pa nije ni mjesto, ni vrijeme. Noć je, kasno je i ljeto je, ali je vrlo izvjesno da izostaje samopoštovanje.Da, skroz vam zaboravih reć kako se preko puta ovog malog lokala nalazi ogoljeno betonsko čudovište, čudo socijalističke arhitekture i jedna od najimpresivnijih zgrada u gradu. Za koju se nikako ne možeš odlučiti je li fascinantna ili monstruozna, ali je definitivno udomila generacije dokoličara, narkomana i mladih ljubavnika, nakon što je ostala tako rastvorena po okončanju rata. Riječ je o najdemokratičnijoj zgradi u gradu, pravoj uličnoj agori koja je posve iščezla s drugih lokacija. Često se pitam je li netko stajao na vrhu te zgrade i promatrao grad koji mu gori tu pod nogama, zaštićen visinom zgrade i ogromnim količinama armiranog betona. Oni brucoši koji izgledaju tako puni života i koji su iskreno nasmijani, tko zna muče li njih ova pitanja? Za njih su to samo kulise odrastanja kojih se i ne sjećaju od ranije. Ta djeca žive u monstruoznom društvu, idu u dvije škole pod istim krovom i vole svoje. Ma šta to značilo i jer za drugo i ne znaju.

Ovakvu vrstu socijalnog eksperimenta, u kojoj je nekadašnje istinsko zajedništvo nasilno zamijenjeno ovim identitetskim nasiljem, zahvaljujući čemu ljudi koji se ni po čemu ne razlikuju, idu u odvojene škole i žive u paralelnim svjetovima, ne bi preživjele ni puno vitalnije zajednice od ove. Nema smisla da vam sad otkrivam ono što i tako znate. Ja sam vam zauvijek poludio od svega toga. I kamo god pođem i što god da radim, gdje god da živim i koliko god se u novu sredinu uklopim, ne mogu se riješiti tog osjećaja poraza i neke dovršenosti, nakon koje nemam što, a ni kamo dalje. Zbog tog se osjećaja stalno vraćam da bih još malo trulio i hranio se mazohizmom.

Živio sam u Šantićevoj ulici, prvoj ispod Bulevara. Rat ju je spalio do temelja i neprepoznatljivosti. Nekoć jedna od najljepših ulica u gradu, istovremeno duga i uska, dovoljno imtimna, s drvoredom lipa i gradskim zatvorom te omladinskim klubom Abrašević, Šantićeva se od jedne od najljepših gradskih ulica pretvorila u scenu za svaku vrstu postapokaliptičnog užasa. Uzrok tome je naravno taj što je na točno na sredini ulice bila prva crta razdvajanja između HVO-a i Armije BiH. Nikad dovršena poslijeratna obnova nije joj bitno pomogla. Par u potpunosti obnovljenih malih, kamenih zgrada iz faze ranog socijalizma, koje su u potpunosti useljene, najveći broj grozomorno obnovljenih i dorađenih stambenih jedinica, koje su samo spolja dovršene, zahvaljujući čemu je o vlasnicima stanova, točnije o njihovom imovinskom stanju ovisilo hoće li se useliti ili ne. Tek nekoliko stanova je u svakoj od tih zgrada useljeno. Tu je naravno i moja zgrada, koja je nekim čudom, mada posve izgranatirana i destruirana, ostala stajati. Ono dvoje nesretnih susjeda koji nisu imali kuda, a ni s čim, pa su stavivši nove otvore ostali živjeti u takvim uvjetima možda najbolje svjedoče o tome koliko je snažan nagon za preživljavanjem prisutan kod čovjeka. Rijetko ih vidim, iako znaju da ponekad dođem. Parkiram ispred zgrade pa uđem kroz otvoreni haustor, preskočim vreće s pijeskom i popnem se izrešetanim stubištem do mog nekadašnjeg stana na trećem spratu. Sačuvao sam ključeve naravno, iako mi ni za što više ne služe. Moja zgrada je otvorena, ona je ‘porto franco’ u punom svom značenju i ona je jedini dom. Ta četiri zida, unutar kojih noćim u vreći za spavanje kad dođem, dok slušam Neretvu, predstavljaju jedino mjesto na svijetu koje mogu zvati svojim.

Oglasi