ROĐENJE NACIONALNE TRAGEDIJE – pleonazam bi bio kazati iz čega.

Piše: Romano Bolković

Kaže Danilo Kiš: “…stepen se banalnosti neke literature meri stepenom banalnosti literarnih asocijacija.”

Mirko Kovač priča i da je Kiš bio osjetljiv na lošu upotrebu priložne riječce kao; bio je gotovo razradio neku vrstu estetskog testa inteligencije za provjeru pisca i njegova dara upravo na tomu kako rabi riječ kao za gradnju usporednih figura i pojmova.

Jedina pametna apologija Frljićeve priredbe za koji ja znam ona je Denisa Derka. Derk se naime pita, pa sebi i nama tumači, o čemu Frljić, govoreći o našem i njihovom nasilju, uopće priča?

“Primjerice, o europskom kapitalu koji je sponzorirao ratove na tuđim, afričkim i azijskim teritorijima, sve uime bezgrešnog profita, da bi sada strašljivo i neodlučno gledao kako se ti ratovi sve jače i jače prelijevaju i na europski teritorij, koristeći pri tome i vjerske metafore i simbole, ali samo kao krajnju zloupotrebu istinske vjere. Pa je sukob neobuzdanog kapitala na brzinu zamijenjen (i običnom narodu koji je i dalje samo meso za topove objašnjen) sukobom religija. I to kršćanstva i islama. Pa onda i civilizacija. Otuda, dakle, Frljićeva scena o raspetom muškarcu koji asocira na Isusa Krista jer ima krunu od trnja, a koji s križa izrađenog od naftnih kanistara silazi da bi nasilno analno penetrirao u pokornu ženu u hidžabu. Otuda i scena u kojoj muslimanka u hidžabu rađa državnu zastavu zemlje u kojoj se predstava izvodi, ali opreza radi, ne i u Hrvatskoj, gdje je državna zastava zamijenjena nekom alternativnom verzijom, u strahu od sudskih procesa.”

Sažmimo ikonografski Frljićev program, dakle ono što govori, via Derk:

Naslov nam govori da je riječ o našem i njihovom nasilju, a naše, europsko, izazvalo je njihovo nasilje kao odmazdu za rat koji je naš, europski kapital sponzorirao na njihovom, afroazijskom tlu, e da bi se ta buržoaska neoliberalna perfidija profita zaogrnula ruhom vjerskog i civilizacijskog sukoba koji plutokracija podmeće narodu.

Još kraće: islamski je teror reakcija na europsku akciju eksploatiranja Bliskog istoka.

To je dakle Frljićeva ideologija, ono što govori.

Ono kako govori to što govori izmjerimo sada aršinom Danila Kiša: pogledajmo kako Frljić razvija scenske asocijacije, kako gradi usporedni svijet kazališnih figura i pojmova; kako izriče ono što govori.

“Otuda, dakle, Frljićeva scena o raspetom muškarcu koji asocira na Isusa Krista jer ima krunu od trnja, a koji s križa izrađenog od naftnih kanistara silazi da bi nasilno analno penetrirao u pokornu ženu u hidžabu. Otuda i scena u kojoj muslimanka u hidžabu rađa državnu zastavu zemlje u kojoj se predstava izvodi…”.

Sažmimo sada to kako Frljić govori: Krist silazi s križa od kanistera i ševi muslimanku.

Tako dakle Frljić kazališnim jezikom govori o tome da Europa zbog nafte jebe muslimane. To je ono kako on izgovara u teatru ono što njime želi kazati.

Ili druga asocijacija: Islam porađa europske nacionalizme, zabrinute za svoj idemtitet, pa na sceni žena u hidžabu rađa zastavu zemlje u kojoj se predstava igra.

To je problem s Frljićem: banalnost asocijacija.

Na stranu mala umnost toga što govori, ali on čak ni tako neznatne misli ne zna iole maštovitije izraziti: nafta, to su kanisteri, Europa, to je Krist, Islam je hidžab, a zanosnu ideju rađanja Frljić uprizoruje scenskim rekvizitom imena pička.

I tu banalnost dotiče vulgarnost.

Frljić nije promišljeno provokativan.
Nasuprot, on je suhoparan: on to iz nedaće, jer ne zna ništa pametnije smisliti, a uvijek je intencije tamo gdje nema invencije.

Na stranu činjenica da je konformist, jer parazitira na antagoniziranju crvenih i crnih*, što je zamašnjak perpetuiranja vlasti i ne samo u Hrvatskoj: umjesto da denuncira tu društvenu pralaž, on je potiče pro domo sua.

Ipak, kudikamo je od ovog agitpropagandnog kruhoborstva sažaljenja vrijednija Frljićeva kreativna jalovost: zato jer je kazališno impotentan, kao svaka reakitvna formacija – lijenima se uvijek nešto radi, prljavima čisti – Frljić obiluje pornografijom, vankazališno prepotentno sankcioniranom kao eminentno avangardnim činom provokacije, valjda buržuja s početka priče o europskom kapitalu.

Ta plakatnost, taj grafizam, ta banalnost Frljićeva scenskog govora ono je što izazova prezir: u njegovom bi se teatru Kiš podrignuo.

Ostalo je nevažno: ta, ako je Derk u pravu, to pak što Frljić govori koloplet je takvih budalaština da ne čudi što njegove predstave privlače haespeovce i ljevicu. Crvene i crne.

Ta gospoda taj jezik jedino i razumiju.

I na ovu farsu imaju potpuno pravo: i bagra ima ljudska prava, naime.

_______________

* To je naime struktura naše stvarnosti: ako nisi crven onda si crn; ne možeš recimo biti za one koji su se iskrcali na Omaha-beach; moraš biti partizan ili ustaša.
To je nažalost naš povijesni usud: ne možeš biti na poziciji liberalne demokracije, moraš birati između (nasljeđa) komunizma i fašizma.
Ima naravno izbora, ali, ova situacija odgovara nomenklaturi koja u dubokoj državi vlada neometano od obnove državnosti do danas: ovo je način perpetuiranje te vlasti: sve dok postoji opasnost od Frljića ( crveni ) tu je Skejo ( crni ), ergo, racionalno je antifašistički kao Ranko Ostojić zapjevati: Budi se istok i zapad ( crveni ), itd.itd.
Hrvatska nije samo zatočenik, nažalost, ove situacije, nego još i više malo-umnosti, nedostatne pameti da se ona dokine, a još i više licemjerja zbog kojega velikoj većini sama situacija odgovara: i jedna i druga grupacija, naravno, ideologiju odavno koriste kao alibi za svoje klijentelističke ambicije, interese i osobni boljitak, pa dok velika pauteprizirana većina isključenih iz političkog procesa koji je odlučan u raspodjeli društvenih privilegija nijemo i zgranuto gleda – pa i zatočena u kazalištu, što je dobra alegorija – što se to na njen užas zbiva mimo njene volje, i crveni i crni nastavljaju svoj povijesni hrvatski rulet u kojem kuglica ustrajno, što se Hrvatske tiče, pada na nulu.
Sve dok nekome, po običaju, ne proleti kroz glavu.
Ali, i onda se ništa ne desi: kao da je, kako bi Kraus kazao, kroz jedno uho ušla a kroz drugo izašla van: ovdje čak ni takvo tragično iskusvo nikoga ništa ne uči.
Zato se i ponavlja, i zato je ne samo povijest, nego i ova kazališna metonimija – farsa.

Oglasi