Zlatko Martinko: POSIJATI KOSTI PUSTINJOM

POSIJATI KOSTI PUSTINJOM

Je li čovjek hrabar ako posije kosti po planinama,
Po Sahari, ako je zemaljska kora previše čvrsta, to kamenje ;
Ako pijesak podupire tijelo požutjelim dinama, ako mu
U pijanstvu zadovoljno lupa srce. Oštra sječiva njegovih
Kostobolja otkrivaju život skutren u usahloj školjci.

Treba i nama poteći vino stisnutim venama, da rušimo
Drvorede, šume, usamljeni bor, izazovemo neku sućut
Okresanog drveća, da nam slete ptice i gnijezde se pod
Sobom, da sva jaja griju krilom do kričavih mladunaca.

Ne dajmo da nas zviježđe zaustavi u ponoćnim namjerama.

Ipak ćemo izgubiti glavu, cigarete i sve što s njima ide ;
Olovku, upaljač, notes i ključeve od stana. Sitnice koje se
Mogu negdje odložiti da ih uzaludno tražimo satima.

Zaborav je nečitka zabluda koja drži svijet u ravnoteži.

Radije ću misli zabilježiti drugdje, na komadiću zgužvanog
Papira, ako tu trebaju pustiti korijen, razgranati vene,
Ostaviti šiprag neprohodne prašume, pijesak praskozorja.

Umrijet ću lako, imam novac za pogreb i grobno mjesto.

“ISELJENE PTICE” Medulin 2012.

U spomen na Zlatka Martinka, pjesnika i prijatelja

redakcija

Oglasi