Fragmentacija neuklopljenosti – Turska i Europa

Piše: Romano Bolković

Jedan od turskih dosadašnih veleposlanika u RH izuzetno je obrazovan čovjek, k tome školovan na prestižnim školama Zapada, uostalom i rođen na Zapadu ( namjerno ne preciziram ), a poznaje u tančine obje kulture: i tursku i kulturu zapadnog uljudbenog kruga.

Pričali smo jednom zgodom nakon predavanja u mom Rotary-klubu i kako je i sam posjetio tih dana Berlin, a između ostaloga razgovarali smo o mojim berlinskim dojmovima života turske dijaspore u Njemačkoj, spomenuo mi je ovu zgodu: prišao mu je nakon predavanja u Berlinu neki postariji čovjek i ponosno na turskom kazao:

– Gospodine ambasadore, ja živim u Berlinu 40 godina i niti jedne njemačke riječi ne znam!

Za tango je potrebno dvoje, završio je svoju priču ambasador.

Da. Ja ne znam što, zaista mi to nije znano, ali možda Njemačka nije učinila sve e da bi se i Turci u njoj osječali kao u svojoj državi. Ali, i to je poanta veleposlanikove priče, za tango je potrebno dvoje, i sasvim je izvjesno da za neuklopljenost – da opet izbjegnem masivne pojmove asimilacije, intetegracije itd. – u njemačko društvo dio krivice leži i na samim Turcima.

Nije ovdje vrijeme ni mjesto naširoko tumačiti koji su uzorci te neuklopljenosti, gdje se korijeni ta distanca; ilustrirajmo je ovako: djeca iseljenika iz krajeva bivše Jugoslavije govore njemački kao materinji, a jezike svojih roditelja s izrazitim njemačkim naglaskom; djeca Turaka u najvećem broju govore specifičnim “turskim njemačkim” jezikom. Sad bi naravno trebalo razvesti o identitetu itd., ali ni to mi se ne da, jer nije potrebno: naprosto je dostatno konstatirati ovu činjenicu: Ivo ili Jovo, sin iseljenika, govorit će njemački kao materinji a hrvatski ili srpski će izgovarati glasovnim aparatom formiranim upravo na izgovoru njemačkog, dok će Turci njemački izgovarati baš kao da su prije dva mjeseca stigli iz Turske, iako je možda riječ i o trećoj generaciji.

I, kad sad od tridesetak posto tih Turaka, koliko ih je u dijaspori izašlo glasovati, izlučite šezdesetak posto koliko ih je glas dalo Erdoganu, sasvim je jasno o čemu je riječ: ne, nema tu paradoksa koji se naoko javlja pri prizoru ljudi koji su izabrali liberalnu demokraciju za svoj životni milje a glasaju za diktaturu, nego je riječ o dosljednom iskazu protesta protiv Zapada koji upravo Erdogan alegorizira.

Protesta kojemu je u temelju resentiman uvjetovan neprihvaćanjem, ili barem predajom o neprihvaćanju: ponekad vas ne prihvaćaju kao Drugog jer ste oduvijek naučeni da ste Drugi i da ne ćete biti prihvaćen, pa neprihvaćenost postaje vaš identitet, sasvim stvaran, bez obzira je li stvarno tome tako ili nije.

Imbecilne uporedbe – i ovdje “intelektualna” Hrvatska pokazuje nepogrešivo svoj idiotizam i po ne znam koji put pokazuje da je u ovoj zemlji očajno i zato jer tu upravo “Intelektualci” ama baš ništa ne znaju, ne razumije, niti vide dalje od svoje ostrašćene ušančenosti koja je vrlo slična onoj staroga Turčina iz veleposlanikove priče kojemu ni čitav vijek života na Zapadu nije pomogao da nauči riječ njemačkog – s hrvatskom dijasporom previđaju presudno: hrvatska dijaspora glasujući za HDZ glasa za odmak od Istoka, ovaj dio turske dijaspore, koji je glas dao Erdoganu, glasa za distancu spram Zapada.

(I bolje bi bilo da u današnjoj situaciji kad se očajnički trudimo dokazati sve naše ruske veze – ne bi li odobrovoljli Moskvu – ne razvijamo ovu usporedbu, jer bi se zaista mogli istjerati iz lukavstva hrvatskh političkih lisica ruskog medvjeda poslovno-političkih biografija.)

Dio Turaka koji je glasovao za Erdogana, i to bi se možda moglo kazati litotom, licemjeran je: ako već u Erdoganu vide alegoriju otpora prema Zapadu koji ih ne pripušta, zašto i dalje ostaju živjeti u tim državama? Ako se od Zapada distanciraju, zašto to ne učine i geografski?

Jer, koliko je legitimno “ubi bene, ibi patria”, toliko je legitimno tražiti da kao domovinu uvažiš zemlju u kojoj si izabrao živjeti jer ti je u njoj dobro. Ono što je zapravo paradoksalno nije glas za diktaturu iz liberalne demokracije, nego ostanak u zemlji u kojoj ti je bolje no u postojbini tvojih predaka, unatoč tome što smatraš da bi ta postojbina i tvojoj izbornoj domovini trebala održati lekciju.

Bez uvijanja rečeno, oni u Erdoganu vide odmazdu Zapadu.

I tu spirala nasilja kreće na next level.

Oglasi