Ivanka Blažević Kiš: Netko kuca na moja vrata

Netko kuca na moja vrata

Netko kuca na moja vrata,
kao da ih probada oštrim noktima.
Zvuk navaljuje, ruga se vratima.
Zašto ne zvone?
Sa zvonom je sve u redu.
Lijepo bih se digla i otvorila.
Ovako, srepim i
zamišljam lice putnika.
Možda treba hranu!
Jednim okom tražim kruh,
drugim mjerim sebe.
Jesam li dolično obučena?
Sakrila bih glavu pod kamen,
toliko me plaši.
Moram otvoriti!
Tamo gdje je do maloprije
bio mir, sad nemir urliče.
Da nije možda netko umro?
Ili je požar?
Stvarno moram otvoriti!
Ipak, tražim olovku ako treba
nešto na brzinu zapisati.
Sad već šakama lupa.
Jasno čujem i odmičem se s
tom olovkom, bez papira i bez
komadića kruha.
Da se sakrijem?
Ili da pogledam kroz prozor?
Vidim samo bijelo cvijeće i
komadić rukava.
Može biti i muški i ženski.
Nisam sigurna ni u što.
Samo, odjednom znam da
ne smijem otvoriti.
Da to opasnost kuca!
Pravit ću se da me nema,
da sam već mrtva i ležim
zaboravljena pokraj kauča.
Sad i nogama lupa!
Držim onu olovku kao koplje.
Papir mi uopće ne treba, shvatim.
Možda sanjam?
Koliko ima sati?
Tražim sat i ne nalazim ga,
a trebao bi biti tu.
Sve je u redu.
Sigurno sanjam

Dostavljač cvijeća je uporno
kucao i dozivao uspavanu ženu
da joj preda nježne kale u
svilenom papiru.

Ljut je otišao niz stazu i
zavitlao buket na sjedalo.
Stari motor je zagrmio i
ostavio crni oblak dima.

Otvaram i nikoga nema,
osim malo dima.

Oglasi