PRIČA O SPOMENICIMA

Piše: Edit Glavurtić

Jedan od najljepših i najpotresnijih spomenika našeg vremena su one budimpeštanske metalne cipele, njih šezdeset pari, na dunavskom keju, neposredno ispred mađarskoga parlamenta. Postavljene su u znak sjećanja na Židove koje su pobili i u Dunav bacili mađarski fašisti natjeravši ih prethodno da se izuju. Autor skulpture je kipar Gyula Pauer, prema ideji filmskog redatelja Can Togay-a, njih dvojica postigla su savršenstvo: kad ovo jednom vidite, nećete nikad zaboraviti, toliko je rječito i veliko u svojoj jednostavnosti, priči i poruci.

Kad čujem da je kod nas u pripremi neki novi spomenik, ne mogu opisati kakav me užas obuzme. Naši javni prostori posljednjih su godina doslovno zagađeni strašnim kičem, groznim i diletantskim, kičem koji podiže politika, i koji je njen savršeni odraz. I sasvim je svejedno je li riječ o sakralnom ili svjetovnom, uvijek je u pitanju figura, kod nas ne postoji nešto kao apstraktno rješenje, ili spomenik ideji, kao onaj u Budimpešti. A figure redom djeluju kao da ih je u tatinoj garaži prtljario nadareniji srednjoškolac a nipošto akademski kipar, sve redom podilaze masovnom ukusu i politici, i to vrišti, pa su valjda zato posebno grozne.

Sve što stoji u javnom prostoru moralo bi biti podvrgnuto strogim kriterijima i struka bi trebala imati zadnju riječ. Ni tada se ne bi svakome svidjelo, ali ideja javnih spomenika i nije da se svakom svide. Ideja javnih spomenika jest da spomenik nešto izražava, da to nešto bude likovno dobro, u ideji i izvedbi, da nas kao zemlju ne sramoti, i da po mogućnosti bude sukladno vremenu u kom živimo, a to nije 19. stoljeće.

Ono što trenutno imamo je prava pošast koja se širi kako se kome političaru svidi, i sad je to već uzelo takvog maha da bih bez problema mogla nabrojiti nekoliko užasa koji su osvanuli na javnim prostorima zadnjih godina, ali se ne bih mogla sjetiti ni jednog zaista kvalitetnog i dobrog. Ružno, groteskno, često ni u kakvom odnosu s prostorom u kojem se nalazi. Čini se da se trenutno više estetike može naći na tanjurima koje serviraju pojedini majstori kuhari, izgleda da su zahtjevi profesije stroži i profesionalniji nego kod onog što nagrđuje javni prostor i prisiljeni smo to gledati godinama.

Rezultat ove samovolje i ne-educiranosti je čisti užas koji najbolje opisuje riječ: jeftino. Jeftine tričarije, ružne, prazne i potpuno bezidejne. Bliže estradi i rozganju nego umjetnosti. Što će ostati iza nas, po čemu će nas pamtiti, po čemu će se percipirati početak 21. stoljeća u Hrvatskoj? Diletantizam kao spomenik diletantizmu. Gorka istina je da nema više onih koji bi imali snage pobuniti se, a sve su malobrojniji i oni koji to uopće primjećuju, i vide razliku, dok društvo ubrzano i uspješno radi da sasvim nestanu. Bravo, Hrvatska!

Oglasi