ČETVEROTAKTNO, BEZ TAKTA

Piše: Božica Jelušić

Godinama čitam biografije, stvarne i romansirane, uživajući, na pomalo mučan način, u zavirivanju koje otkriva koliko napora, patnje i samorazarajuće strasti nose u sebi svi iznimni životi. Kao što netko lucidno reče: “Grbavac plaća za svoju grbu, anđeo plaća za svoja krila na zemlji”. Talenat koji se razvija, podrazumijeva udaranje tjemenom o strop, potrese, sumnje, pomaknuća u svijesti, duševne prijepore, tjeskobu, i samo ponekad, čudne uzlete, razdraganost, osjećaj da rastemo na sve strane istodobno j da kroz nas teče prana, čista kozmička energija.Sve dobro napisane biografije to potvrđuju. Pa i onaj film o Renoiru, koji mi već nekoliko dana ne ide iz glave, zaustavljajući mi olovku u pola rečenice.

Razmišljam o tome, dok s kata iznad moga stana dopire grmljavina i dernjava izvjesnog tipa koji umišlja da ima nešto s glazbom. To se pretvara u redovito, iscrpljujuće “vježbanje” gitarističkih dionica, posve nalik cjepanju drva: tupo, zamorno, treskavo, nemuzikalno. Nogom udara pogrješan takt, proizvodi buku, raspada mu se melodija, pjevanje je revanje, ukus je u dubokon podzemlju. Odsvirati četiri povezana takta nemoguća je misija. Ali upornošću pokušava nadmašiti i nadići potpuni nedostatak talenta. Čak i ako je hobistički, ovo je izgubljeno vrijeme i uzaludan trud, uz maksimalnu iritaciju uha i uvredu ukusu prisilnih, nevoljnih slušatelja. Pridižem se od stola s nakanom da odem do njegovih vrata , te mu apsolviram temu u dvije rečenice. Recimo: “Magare, mani se ćorava posla! Idi i radi nešto korisno, pitat će te starost gdje je bila mladost”. Naravno, redovito odustajem. Obziri, glupi obziri.

A ono što izaziva dvojbu na dnevnoj bazi, zapravo je suštinsko pitanje: ZNAJU li nedaroviti da su prikraćeni, imaju li pojam i svijest o tome, koliko je to neugodno njihovoj okolini? Mogu samo zamisliti zastravljenost iskrene osobe, koju pitaju za mišljenje o svojim sposobnostima. Ili nelagodu onih, koji bi im trebali osigurati izlazak u javnost, da negdje prikažu plodove svojih nastojanja, opravdavajući ono što radi crv u kamenu, vjerujući da je svrdlo.

Ah, da, naravno, crvi ne misle, a kamenu je svejedno.
Mislim da nedaroviti ipak ne znaju što im nedostaje. Njihovo je kraljevstvo nebesko.

Oglasi