BOŽE MOJ, BOŽE MOJ, ZAŠTO SI ME OSTAVIO?

Piše: Edit Glavurtić

Misterij Velikog petka je onaj trenutak na križu, kad Sin gleda u dno ponora i dižući glas prema nebu vapi „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Matej 27:46) i taj je vapaj jedan od najpotresnijih dijelova Novog zavjeta jer je tako duboko i tragično ljudski. Preslikan u bezbroj varijacija naših osobnih nemoći, napuštenosti i najtežih kriza u kojima se sve lomi i sve ruši, a čovjek stoji sam, bliže smrti nego životu.

Priznajem da sam bezbroj puta posumnjala, da sam u suzama, iz dubine vrištala „Gdje si! Gdje si ovog trenutka? Pokaži mi zašto se ovo događa! Sad te trebam!“ Bila sam na kraju snage, vidjela više nego što sam mogla podnijeti i u tim sam trenucima bila daleko od Njega i daleko od sebe. Nekih noći toliko sam plakala da sam pomislila da ću se ugušiti, ili će mi srce otkazati, izložena golom strahu i potpunoj napuštenosti. Kretala sam se rubnim točkama očaja, tim prekretnicama na kojima se sve lomi i nestaje, pa toneš dublje, nekad i nepovratno, ili te nešto povuče prema svjetlu, i svaki od tih smjerova te duboko mijenja.

Nije teško prepoznati čovjeka koji je bio na tom mjestu, jer ako je okrenut duhovnosti, nakon takvog doživljaja postat će blag i ništa više neće zasigurno tvrditi, jer zna da takvo iskustvo ostaje osobna i intimna stvar u čiju se dubinu ne može do kraja proniknuti, niti se može riječima objasniti. Ali dok bude govorio o drugim stvarima, govorit će zapravo o vjeri, a ako pripada osobitim sretnicima, onda i o milosti.

„Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ oni koji ovo nikad nisu izgovorili, i baš nikad nisu sumnjali, nego su na sve imali gotove i konačne odgovore prolazili su nekako pored mene ne ostavljajući tragove. Svaka čast bakicama koje po cijele dane u rukama vrte krunicu i vjeruju bez napora, glatko. Ali kad raskomadani i izudarani, koji su sve izgubili, spušteni u najveći nihil i najžešću sumnju ipak na kraju nalaze u sebi točku vjere iz koje se uspravljaju i kreću ponovo, e, takvi su nadahnuće i vitalnost vjere, takvi vremenom i sami svijetle, jer u sebi nisu odrekli ljudsko, slabo, varljivo i grešno.

Nema snage bez malodušnosti, ni hrabrosti bez straha, ni velikog odgovora bez velikog pitanja. Vjera je kao živo biće, treba joj napor, trebaju joj iskušenja, kao što čovjeku trebaju prilike da osjeti vlastitu slabost, da posrne ili se odupre i ostane na putu Dobrog bez obzira na sve. Ne bih ovo napisala prije nekoliko godina, jer se ne bih izložila priznajući sumnju. Ali danas, na dan Velikog petka, kad je razapet onaj koji je vjera sama, kad se umirući osjetio napušten toliko da je zavapio „Bože moj, zašto si me ostavio“ to je prilika za mene da kao malo, obično, smrtno biće priznam koliko sam puta u očaju postavila isto pitanje. I nije se dešavalo ništa, jer sam sve vrijeme čekala odgovor stojeći na istom mjestu. A kad se pođe samo malo dalje, dolazi odgovor, dolazi divno mirenje i prihvaćanje, dolazi ono „Oče, u Tvoje ruke predajem Svoj Duh…’ (Luka 23:46)“ kao oslobođenje, kojem baš onaj prethodni vapaj daje puni smisao i težinu.

Oglasi